Priuštimo si u nedjelju kasno poslijepodne i na kraju ovog Svjetskog prvenstva – uživanje. Probajte dočekati i ispratiti utakmicu hrvatskih rukometaša u finalu svjetske rukometne smotre protiv izvrsnih Danaca kao – nagradu. Za svu nervozu, muke, strepnje i strahove koje smo s njima preživjeli tijekom ovoga turnira najboljih rukometnih sastava planeta. Hrvatska je u finalu apsolutno zasluženo, već zbog toga moramo u finalni dvoboj i kao navijači ući neopterećeni, baš kao što to želimo i našim rukometašima.
Upravo u toj neopterećenosti krije se zamka za moćne Dance koje nitko nije u zadnjih deset godina pobijedio na svjetskoj smotri. A gle čuda, to su posljednji puta učinili Hrvati. Dakle, neke stvari ne mogu biti slučajne, što ako to Hrvati iznova učine. Valjda će nas Danci konačno ozbiljnije shvatiti.
Danska samouvjerenost, koja graniči i s bahatošću, rukometnom svijetu pomalo ide na živce. Jesu, odlični su, najbolji, nenadmašni. No, svaka momčad na svijetu ima svoj loš dan, a taj loš dan upravo mogu inicirati suparnici u presudnoj, najpresudnijoj utakmici, kao što je finale svjetske smotre.
Velika navala Hrvata na finale: Gužva na Tuđmanu, u pomoć uskaču Francuzi
Optimizam nakon Francuske
Ono što smo vidjeli u nastupu naših momaka u dvoboju protiv Francuske daje nam za pravo da mislimo kako nismo bez šansi. Oduprijeti se onim stijenama od ljudi, koji igraju vrhunski rukomet, to ne može svatko. Možda i nitko. Danci su bili uvjereni da će u finalu igrati protiv Francuske, Hrvate nisu ni u snu očekivali. Sada nam preostaje da im uništimo i to malo sna, ako nam se pruži prilika.
Neka vratar Kuzmanović opet bude usredotočen, obrana neka bude krvavih koljena, a raznolikost u napadu neka nam bude kao iz prvoga dijela utakmice s Francuzima. Nema šanse da se Dancima ne pojavi knedla u grlu. U svojoj samodopadnoj samouvjerenosti oni ne računaju na znatni hrvatski otpor. Hrvate nisu ni očekivali, možda niti ne znaju što će ih snaći.
U ovim danima, u razgovorima s bivšim našim izbornikom Linom Červarom, vidjeli smo što znači optimizam. I dok smo mi sumnjali, strahovali, analizirali, Červar nas je u razgovorima ne samo tješio, već i trenerski podučavao što može ova hrvatska momčad, ali i kakve misli roji po glavi trener Sigurdsson.
‘Danci jesu favoriti, to im je i osnovni problem’
“Nisu Francuzi ništa posebno, oni u glave vrte kiks na svojim Olimpijskim igrama u Parizu. Pravoj momčadi se to ne smije dogoditi, dakle nisu pravi. Možemo mi njih klepnuti”, pričao nam je Červar, a mi smo sumnjičavo vrtjeli glavom.
Červar je optimist i prije finala protiv Danske. “Ja vjerujem u našu djecu, po tome se razlikujem od drugih. Vjerovao sam i u ovu momčad, vi ste mi svjedok. Danci jesu favoriti i to je njihov osnovni problem. Ovo je utakmica gdje mogu izgubiti sve. Pa ćemo vidjeti i njihovu psihološku sposobnost i snagu. S druge strane mi nemamo ništa za izgubiti, a možemo dobiti cijeli svijet, baš sve. Obrana će biti ključ kao i u prethodnim utakmicama. Danci moraju doživjeti nešto na što nisu navikli. U ovim utakmicama odlučuje ono što neka momčad predstavi kao veliko iznenađenje.”
U Červara optimizma ne manjka, a Hrvatima bi mogla dobro doći i hladnokrvnost, prigoda igranja bez imperativa. Neopterećenost, ulazak u utakmicu bez straha i čekanje zgodne prilike – aduti su Hrvata koji se ne smiju zanemariti. I Danci su ljudi, kolikogod ih rukometna elita nazivala nedodirljivima. I danas-sutra će ih isto pobijediti ljudi. Možda Hrvati?
