Rukometašice na Europskom prvenstvu zapanjuju nas dobrim raspoloženjem i proslavama te nas čine ponosnima i sretnima.
Za Dnevno je progovorila Valentina Blažević, srednji vanjski adut koja je kad priča i elokventna i inteligentna i mudra, a u igri uz sve te epitete ima silnu požrtvovnost i elemente liderstva.
“Imamo pravo biti zadovoljne, kao što imamo pravo nadati se medalji, mi smo sportašice i uvijek vjerujemo da možemo bolje. Ne trebate me ni pitati, otišle smo na ovo natjecanje kao autsajderi, nitko od nas nije očekivao ni 20 posto od ostvarenog. Ponavljamo, ipak smo mi sportašice, mi smo htjele biti bolje nego ikada, spremale smo se, znalo smo da smo okrnjene, radilo se pakleno na treninzima, neki rezultat je morao doći.. A s rezultatom uvijek neminovno dolazi samopouzdanje. Sportaš ima pravo na snove, a mi smo počele intenzivnije sanjati kada su nas ozljede i korona pokosile. Ma, nije to inat, to je neko samoohrabrenje. Ali, cilj je bio da ne budemo zadnji u skupini, zašto to ne reći.”
Pa i u domovini su ljudi vaše rezultate dokučili kao senzacionalne, niste vi ništa mislile drugačije od ostalih. Zato i jeste “kraljice šoka”, kako vas je nazvao EHF?
“Nevjerojatno je to što nam se događa, proživljavamo najljepše dane u karijeri. Mi smo doslovce iz ničega stvorili nešto. Svi nas zovu, osjećamo tu ljubav, a tu ljubav smo, kako bih rekla, otkupili svojom igrom i borbenošću. Reći ću vam, mi uživamo u toj borbenosti. Drugačije ne znamo igrati, niti nas interesira neka utakmica koju bi dobili bez borbe. U tome je poanta”, veli ova djevojka iz Knina koja je najprije prezirala rukomet, no nakon nekoliko treninga se i zaludjela s njim. Igrala je u Pločama, pa Sesvetama, zajedno s vratarkom Teom Pijević, pa je krenula u inozemne avanture. Krim, Lublin, Rumunjska…
“Otišla sam van s 20 godina, praktički dijete. Sama se boriš, dižeš se i padaš. Ali, sada sam u sjajnom natjecanju, to rumunjsko prvenstvo je odlično, 16 momčadi, svaka s nekoliko strankinja, svaki tjedan jaka, najjača utakmica. Ako sve ozbiljno shvatiš neminovno napreduješ. I tako, evo me u reprezentaciji nikad bolja.”
U Hrvatskoj sve zvoni od prepričavanja vašeg slavlja u svlačionici i u hotelu?
“Ništa nije ljepše nego kad sportaš slavi svoj uspjeh, nagrađuje sebe zbog uloženog truda. Svaka pobjeda epilog je pripreme, treninga, misaone igre u glavi. I svi smo vesele, svi zajedno slavimo, ali Ćamila je najjača. Ona je i moja najbolja prijateljica, tri godine smo zajedno u sobi, nije ona kolovođa, ona je jednostavno takva i zato je svi obožavamo. Ona je najpozitivnija osoba na svijetu. Ona nas diže kada nitko ne može, ona nam je motiv, ona nam je sve. Pa se pridruži Pijevićka, Kapetanovićka, svi krenemo i to je urnebes.”
Neki pričaju i da premalo spavate?
“Ha ha, navikle smo se mi na nespavanje, sad kad bi više spavale bile bi drugačije, tromije, preumorne. Mi smo u zanosu i pod adrenalinom. I ne bojte se, nećemo biti pospane, mi za tu riječ ne znamo. Opet, na treningu sve pršti, nije zabava samo pjesma i veselje, i trening je zabava kada ga se odradi kako treba.”
Zanimljiv je vaš pristup igri, odnos s trenerom Šoštarićem, vaša sposobnost da najteže trenutke utakmice rješavate mirno kao neki tajni agent?
“Da, i mene je to iznenadilo, ali valjda smo postale iskusnije i mi i naš izbornik Nenad Šoštarić. Osjećam da nema panike ni kada nam ne ide. Jednostavno se priberemo, pripomogne tu izbornik, i krenemo nekim drugim putom i rješimo situaciju u našu korist. Baš smo smirene, evo ja se nisam niti jednog trenutka uplašila. Igramo kako znamo, ako ne ide opet igramo kako znamo, ali na drugačiji način. Dobro je da smo po svim linijama nekako iste, ujednačene, ne pucamo po šavovima. Znamo se trgnuti, nazovimo to tako. A te Šoštarićeve minute odmora, smirujuće se, ne vraćamo se na ono što je bilo nego na ono što bi trebalo biti!”
U Hrvatskoj se jako puno priča o vašoj prijateljici Tei Pijević…
“I mora se pričati. Kada u jednoj utakmici u utakmici koja vam donosi sve ili gubite sve obranite 16 udaraca to je onda fantazija. Kažem vam, igrala sam s njom, znala je ona biti i bolje, makar je i ovo sada blizu savršenstva. Toliko je posvećena na golu da rijetko prima golove koje je moguće obraniti, a uvijek pridoda i velik broj nevjerojatnih intervencija. A što da vam kažem, kad tako ona nešto obrani mi onda poletimo poput mlaznog aviona, kao da nas motivira time.”
A kakva vam je priprema za Francusku, polufinale je to, vrhunac vaših karijera?
“A što mislite kakva, smijemo se. Sretne smo učinjenim, ali želimo još. Mislim da možemo. Gledamo video snimke njihove obrane, pa napada pa tražimo slabe točke, dogovaramo akcije svoje. Reći ću vam nešto, ja sam sanjala da smo u finalu i da smo izgubili u finalu. I opet smo bile presretne. Činilo mi se u tom snu da smo najsretniji gubitnici u povijesti svih svjetskih finala. To bi moglo nešto značiti, zar ne?”
