O ZAMKAMA POMODNOSTI
Dugačka je lista primjera koji potvrđuju kako uspjeh ne dolazi preko noći. Osim procesa kao zaštitnog znaka svega što je vrijedno spomena, uspjeh se ne događa niti bez rizika. Hrabrost koja je poput svijeće u noći punoj nepoznanica na putu kojim se istraživač odvaži poći, slična je dobroj mjeri začina pridodanog jelu. U svakoj priči o uspjehu krije se i zmaj, praiskonski neprijatelj i posljednja sjena svakog viteza koji se odvažio izazvati sudbinu prije nego je podmirio dugovanja prema drugima, i čist sa sobom krenuo na ispit karaktera. Ljuskama zaštićen i vatrom oplemenjen, zastrašujući stvor iz noćnih mora o kojem pišu predaje različitih civilizacija kroz ljudsku povijest, slika je onog nepoznatog u nama i oko nas s čime se trebamo boriti, ukoliko želimo napustiti uporište koje je doduše sigurno, ali neizazovno, i prosječno, te kao takvo zauvijek ukorijenjeno u vremenu kao nešto što se moglo dogoditi, ali nije.
Sigurnost je poput stiska živog blata, koje polako ali sigurno uzima najskuplji danak, isto kao što biljka mesožder zavodi kukca svojim privlačnim bojama u klopku iz koje naposljetku nema izlaza.
Jedanaest je godina za redom Dinamo bio prvak Hrvatske, jedanaest su godina za redom igrači iz Maksimira podizali pehar najboljeg tima u svojoj ligi, jedanaest dugih godina gledali su veliki Hajduk i velika Rijeka u leđa modrima, jedanaest godina Dinamo je bio siguran, jedanaest godina Dinamo je ostajao bez zraka, zgromljen vlastitom težinom nije uspijevao napraviti sljedeći korak, već je gledao svoj odraz u jezeru i govorio si “dobro je”, no nije bilo dobro jer je izvan mikrosustava postojao i čitav makrosustav, koji je mljeo modru iluziju o moći i superiornosti vlastitog samoopstojanja.
Liga prvaka bila je stvarnost koja je lijepila šamare s jedne i druge strane dinamovog obraza, stvarnost koja je postojala neovisno o volji kluba s jugoistoka Europe, maćeha koja je svom djetetu gurnula krpu u ruke i kažiprstom pokazala prema podu. Taborio je Dinamo u podrumu Europe vezan lancima koje si je sam iskovao, i baš kada se spremao zlatni pir između modrih i hladne europske zime, došao je čovjek koji je s planom u jednoj i ambicijom u drugoj ruci, raskinuo nesretni brak.
Dolazak pragmatika na dirigentsku funkciju kluba označio je prekretnicu u doktrini koja je do tada vladala na Maksimiru. Čovjek koji je preuzeo trenersku zadaću promijenio je DNA momčadi. Ustaljene sportske floskule o bezumnom “bacanju na glavu” zamijenjene su realnim i učinkovitim pogledom na svijet: “Dobro smo ih proučili i analizirali. Vjerujem da ćemo na terenu to i pokazati. Ali bez velikog doprinosa, želje i zalaganja nikakva analiza vam nije dovoljna,” rekao je Nenad Bjelica prije nego što će Dinamo razmontirati trećeplasiranu momčad Scudetta u svakom elementu nogometne igre, i u dijelovima je poslati natrag na apeninsku čizmu.
Kulminirala je modra priča nakon što je protekle sezone Dinamo osigurao zimski san u Europi, čekan od daleke 1970. godine. Nije se spavalo na lovorikama, da jest, čekalo bi se još pola stoljeća do sljedećeg “povijesnog” uspjeha, odnosno plasmana koji bi zadovoljio apetite izgladnjelog navijačkog tijela.
KAKO PRIPREMITI DUH SPORTAŠA
Vrhunac na koji se popeo nogometni klub iz Zagreba mnogima bi izazvao vrtoglavicu, koja posljedično završava padom i užasnom smrću. Popeti se na planinu nije dovoljno, rođeni prvaci žele na njoj ostati. Recept po kojem je kuhar pripremio jelo za bogove odjednom više nije dovoljan za zadržavanje okusa zadovoljstva u ustima Olimpljana. Rješenje nije upiranje pogleda prema dolje i samozadovoljno zavaravanje o “uspješno obavljenom usponu”. Da bi prešli na višu, ili u najgorem slučaju ostali na istoj razini, potrebno je gledati uvis, usvajati nove metode i načine implementacije (sportske) tehnologije u već postojeći sistem, poštujući individualnost igrača i ritam prilagodbe na novitete. Bitno je dakle, neumorno se nadograđivati. U “mijeni koja je jedina stalna” krije se potreba za napretkom kao uvjetom stalnosti, jer ono što se ponavlja ne zahtijeva od nikakav trud prilagodbe. Svaki poznavatelj funkcioniranja ljudskog tijela će reći da organ koji se ne koristi s vremenom gubi funkciju kojoj je namijenjen, a svaka funkcija koja se ne koristi – prestaje postojati jer je “nepotrebna”. Znajući da je nogomet sociološki fenomen u kojem je čovjek istovremeno upravljač i onaj kojim se upravlja, razvidno je da je funkcionalan samo onaj nogomet koji je u neprestanom procesu poboljšanja i autokorekcije. Taj proces ako je valjan nikada ne dozrijeva do kraja, već uporno teži najboljoj verziji sebe.
Dvije su stramputice kojima se tijekom procesa može (s)krenuti s pravog puta. Prva krivina je već spomenuta. Taboriti u nekoj lažnoj sigurnosti znači metastazirati unutar sebe, a lagati se o nekom dosegnutom idealu koji jednom kada je uhvaćen više ne zahtijeva rad, znači prerezati konopce paraglajdera koji nas je čas prije nosio visinama, a već u sljedećem nas trenutku prepušta slobodnom padu koji djeluje višestruko brže od uspona na visine.
Promatrajući s velegradskog asfalta vrhove newyorških bliznaca, neponovljivi sanjar i hodač po žici, Philippe Petit, znao je da će kada se popne na vrh zgrade i po prvi puta zakorači po žici preko ambisa, njegovo srce zaigrati kao nikada prije, jer ideja o prijelazu od jednog tornja do drugoga nikada ranije nije bila mišljena, kamo li izvedena. Da bi zavarao sebe, prije upuštanja u opasnu avanturu naručio je helikopter u kojem je preletio iznad mjesta na kojem će izvesti pothvat, ne bi li na taj način naučio svoju podsvijest da je visina na kojoj će hodati preko žice od jednog nebodera do drugog, biti znatno manje od visine na kojoj se letio u helikopteru, gledajući prema dolje iz ptičje perspektive, kao što arhitekt s visine gleda skicu zgrada.
U medijima su se poslije boda u Ukrajini počeli pojavljivati opasni naslovi koji s pravom na jednoj strani novčića sugeriraju silu današnjeg Dinama, ali na drugoj unose trojanca samodopadnosti, spremnog da u času nagrize plemenitost sadašnjeg trenutka. Iako mukom mučen i teškim trudom izboren, trenutak je kada treba biti priseban i mudar, a vrući krumpir favorita prepustiti ukrajinskim rukama. Hipoteka moranja Dinamu nipošto nije potrebna, ona je sve ono što klubu ne treba jer je kontraproduktivna. Spoznaja o vlastitoj snazi u ovome trenutku može donijeti više štete nego koristi ako se njome olako barata. Šahtar je visokoprofilirana momčad koja je u Ukrajini s ubojitim i kreativnim brzancima bila izrazito opasna. Bez problema su u nekoliko navrata uhvatili obranu modrih na spavanju, obje asistencije su bile mala remek djela fantazista Marlosa i Alana Patricka. Kazneni udarac koji je pretvoren u vodstvo bio je glupost golmana, da ne napišem dar s neba za momčad iz Zagreba. Šahtar u Hrvatsku dolazi s imperativom pobjede. Momčad koja ide na sve ili ništa dobrim se dijelom kocka rezultatom, i otvara taktičke mogućnosti koje bi sprovedene u djelo, bacile Zagreb i čitavu Hrvatsku u novu nogometnu euforiju. Ako Dinamo ostane neporažen teško će Ukrajinci kompenzirati četiri gola razlike, koliko iznosi prednost Dinama u odnosu na rivala iz Donjecka, naravno ukoliko ishod protiv Atalante i Citya u preostale dvije utakmice bude identičan.
ZAVRŠNI UDARAC
Da igrači ne bi podcijenili trenutak u kojem se nalaze, potrebno ih je staviti u helikopter kako bi promijenili perspektivu iz koje promatraju događaj. Sve što je potrebno za uspjeh u slijedeću srijedu ionako već imaju u sebi. Doza samopouzdanja pred utakmicu ne smije prijeći u zapaljivu aroganciju, ali ne smije ostati ni na podrazini koja nije dovoljna za pokretanje stroja spremnog da kazni svaku protivničku grešku.
Šahtar mora pobijediti, Dinamo ne smije izgubiti. Tko je mogao sanjati takvu dinamiku događaja nakon izvlačenja skupina Lige prvaka. Šahtar je moćan, Dinamo je kompaktniji nego što je ikada bio. U srijedu na Maksimiru, kulminirat će sav dosadašnji rad Nenada Bjelice na klupi modrih i njegovog stručnog stožera. Slovo po slova gradila se priča do te mjere da čak i prošlogodišnje iskustvo poraza od Benfice ima značajnu, pozitivnu ulogu u današnjem Dinamu. Protivnik je jak, ali je dotjeran do konopca i samo mu treba zadati završni udarac. Dinamo bi pobjedom dobio mnogo više nego što bi porazom izgubio, i možda baš tu leži tajni depo energije, priklješten između moranja jednih i htijenja drugih čeka da bude otkriven, i da jednom kada bude “konzumiran” provrije u igračima kao nekoć u Goci Juriću – AAJMOOOOO!!!
