(FOTO) SLABOVIDNA SKIJAŠKA PRVAKINJA: Eva nam je otkrila kako je skijati oslanjajući se na sluh

FOTO: Eva Goluža

Mnogi bi rekli da skijanje i slabovidnost ne idu skupa i mnogi bi se prevarili.

Kada vidite Evu lako je pretpostaviti da se radi o “standardnom izadnju” jedne 16-godišnjakinje, ali ona je puno više od toga. Za Dan žena donosimo vam priču o jednoj snažnoj djevojci koja ruši sve predrasude pred sobom, a kakve god prepreke život baci pred nju, ona ih jednostavno zaobiđe, na skijama.

“Zovem se Eva Goluža i imam šesnaest godina. Odlična sam učenica drugog razreda zagrebačke Opće gimnazije Tituša Brezovačkog i članica Hrvatske skijaške reprezentacije osoba s invaliditetom”

Ova vrsna sportašica slabovidna je od rođenja, naime, ona ima urođeni genetski poremećaj distrofije čunjića zvan Achromatopsia koji se manifestira snažnom fotofobijom, znatno smanjenom vidnom oštrinom i sljepoćom na boje.


FOTO: Eva Goluža
FOTO: Eva Goluža

Dječja ruganja su je osnažila

Jasno nam je svima kako djeca mogu biti okrutna, ali Evu to nije ni najmanje pokolebalo. Iz njihovih ružnih riječi ona je izvukla ono najljepše – snagu. Kako sama govori, nije joj se bilo teško uklopiti jer nikada nije imala zdrav vid, pa kao mala nije ni znala da postoji bolje.

“Uvijek sam bila okružena s puno ljubavi i pažnje, a roditelji su me tretirali kao da je sve u redu i time moj invaliditet nisu napravili većim nego što stvarno je. Tim pristupom sam se ja sigurno bolje osjećala, a i otklonili su mogućnost da razvijem strah prema nekim stvarima, npr. prema skijanju”, prisjeća se sportašica.

[box type=”success” align=”” class=”” width=””]”Sjećam se nekih sitnih dječjih ruganja početkom osnovne škole ali oni su me samo učinili snažnijom i potakli me da se dokažem da ista kao drugi ili još bolja.”[/box]

“Mislim da sam se uspjela izgraditi u snažnu osobu, a na svoj hendikep ne gledam kao na manu ili nedostatak nego kao prednost koja mi je otvorila neke nove svjetove”, priča mlada djevojka na koju bi se mnogi od nas mogli ugledati.

Sportska karijera vrijedna divljenja

Eva skija u kategoriji slijepih i slabovidnih skijašica, točnije u potkategoriji B2 koja podrazumijeva vidnu oštrinu između tri i pet posto. Ovu kategorizaciju provodi liječnička komisija Međunarodnog Paraolimpijskog Odbora i potrebno ju je obnavljati svake godine.

Pa kako je ova djevojka uopće krenula sa skijanjem?

“Sjećam se još iz djetinjstva kako sam se veselila kad bi pao snijeg. Budući da nisam iz skijaške obitelji, nikad nisam bila na skijanju prije svog prvog stajanja na skije s trenerom na Sljemenu. Još u vrtićkoj dobili gledala sam s tatom na televiziji uspjehe naših Kostelića i strpljivo sam čekala priliku da i ja stanem na skije i dokažem sebi da i ja to mogu”, prepričava Eva.

Iako sada skija kao da je cijeli život na snijegu, tek 2012. godine ona je prvi puta stala na skije, išla je tada u peti razred.

“Profesor tjelesne i zdravstvene kulture organizirao je odlazak na skijanje u Italiju tijekom zimskih praznika. Išlo je veliko društvo iz razreda i ja sam htjela s njima. Međutim, to nije bilo moguće jer je, s obzirom na moj vid a i činjenicu da nisam do tada skijala, samo za mene trebao jedan učitelj skijanja što nije bilo jednostavno realizirati.

Kad je vidio moju veliku želju za skijanjem, profesor je spojio moje roditelje s kolegom iz Hrvatskog Paraolimpiskog Odbora i tako sam počela. Od tada nadalje sve u vezi sa skijanjem je bilo samo veselje“, sjeća se Eva.

[box type=”success” align=”” class=”” width=””]”Jedino čega me bilo strah je hoće li moje naočale biti dovoljno tamne za veliku snježnu bjelinu i blještavilo”.[/box]

Pitate se kako slabovidna djevojka skija, a mi sa zdravim očima često se bojimo stati na skije? Kod nje straha nema, a u svemu joj pomaže Ana Žigman.

FOTO: Eva Goluža
FOTO: Eva Goluža

“Slijepi i slabovidni skijaši skijaju uz pomoć vodiča koji skija ispred. Mene već više od dvije godine uspješno vodi profesorica kineziologije Ana Žigman. Povezane smo bluetooth vezom, obje imamo u sklopu kacige mikrofon i slušalicu i tako komuniciramo. Osim međusobnog povjerenja, za dobar rezultat potrebna je naša jako dobra usklađenost što podrazumijeva dugotrajan trening.

Usudila bih se reći da smo u tome uspjele a to potvrđuju i naši izvrsni rezultati u zadnje vrijeme. Ana meni govori što me na stazi očekuje, kad dolazi do promjena smjera i ritma, isto tako i ja njoj govorim pratim li ju, treba li ubrzati ili usporiti…

Upute su sve kraće i kraće jer postajemo sve brže i brže pa nemamo vremena za puno priče. Strogo su određena pravila kojih se treba pridržavati, npr. točno se zna koliko vodič može biti udaljen od skijaša, ne smije doći do međusobnog kontakta i slično”, objašnjava ona.

Jedina motivacija koja njoj treba je ljubav prema skijanju

Mnogi od nas svako malo se “bacaju” na treniranje, ali brzo motivacija nestaje, Eva s tim nema problema.

Mislim da treba voljeti ono što se radi. Teško je prisiljavajući se na nešto doći do zapaženijih rezultata. Na primjer, da je Ivica Kostelić samo malo manje volio skijanje možda bi odustao kod prve ozbiljne ozljede i time svima nama uskratio brojne medalje i trenutke kada je cijela Hrvatska na njega bila neizmjerno ponosna.

Meni je, osim što skijanje zaista volim, dodatni motiv i podizanje svijesti da osobe s invaliditetom mogu aktivno sudjelovati u sportu, trenirati i donositi odličja s vrhunskih natjecanja”, govori skromna djevojka koja sa svojim klubom trenira i na snijegu i na suhom.

“Tijekom skijaške sezone dok ima snijega smo skoro svako jutro na Sljemenu gdje treniramo na postavljenoj stazi. Kad kod nas nema snijega idemo trenirati na austrijski glečer Molltaller. Intenzivno radimo i na fizičkoj spremi i kondiciji tako da redovito imamo i suhe treninge”, opisuje.

Kako ju vid ne služi dobro, Eva se oslanja na druga osjetila, najviše na sluh. I dok nam priča, ne možemo vjerovati da je ljudsko tijelo sposobno za to što njeno uspješno radi. Naime, ona čuje stvari i razlikuje zvukove o kojima mi uopće ne razmišljamo.

“Dobar sluh mi je uvijek bio važan oslonac, pa tako i u skijanju. Tu sam prvenstveno usredotočena na ono što mi Ana govori. Inače, u svakodnevnom životu po sluhu znam koliko mi je na primjer neki automobil blizu, udaljava li mi se ili mi se približava ako nije dovoljno blizu da ga mogu vidjeti”, opisuje nam.

FOTO: Eva Goluža
FOTO: Eva Goluža

Nema kod nje izvlačenja, ona poteškoće rješava u hodu

Život bez poteškoća i prepreka nemoguć je i sa svih pet osjetila, a mislili biste da je još teže ako vam jedno osjetilo ne radi kako bi trebalo. Eva ne troši previše svog vremena na razbijanja glave oko toga, ona nađe rješenje.

“Poteškoće s kojima se susrećem su svakodnevnom životu naučila sam rješavati. Na primjer, iz školske klupe ne vidim do ploče, zato se trudim biti bolje koncentrirana na satu i više se oslanjati na sluh i odmah zapisivati što profesor govori.

Mobitel u svemu tome puno pomaže. Ako mi neki tekst ima presitan font onda ga slikam i zumiram do čitljive veličine. U školi su mi najveća podrška prijateljica Franka Nemeth i razrednica, profesorica Branka Horvat koje mi brižno pripremaju i šalju materijale koji se u školi obrađuju za vrijeme mojeg izbivanja iz škole kojih je u ovim zimskim mjesecima bilo jako, jako puno”priča nam Eva.

‘Izgovora nema ni za one s nekim fizičkim hendikepom’

Skijanje bi ova mlada žena preporučila svima jer “nema bolje kombinacije od boravka na čistom zraku i pri tome bavljenja sportom”.

[box type=”success” align=”” class=”” width=””]”Izgovora nema ni za one s nekim fizičkim hendikepom. S nama skijaju i natječu se u svojim kategorijama i skijaši s amputiranim ekstremitetima.”[/box]

Njezini snovi su veliki, ali s obzirom na posljednje rezultate, ne i neostvarivi.

“Sljedeće u planu je što bolji rezultat na finalu Europa Cup-a u švicarskom Veysonnazu krajem ožujka. Na istom skijalištu sam već u siječnju u utrkama Europa Cup-a osvojila prvo mjesto u slalomu i drugo u veleslalomu pa mislim da je opravdano opet očekivati dobar rezultat.

Kao i vjerujem drugim sportašima, moj najveći sportski san je osvajanje medalje na Paraolimpijskim Igrama možda već iduće godine u Južnoj Koreji. Samo rijetki, odnosno najuporniji i najbolji, dobiju priliku predstavljati svoju domovinu na jednom takvom natjecanju. Dat ću sve od sebe da ostvarim što bolji rezultat i time opravdam povjerenje svog trenera Luke Debeljaka i cijelog tima iz Hrvatskog Paraolimpijskog Odbora”, zaključila je zlatna sportašica koje su oči izdale, ali ne i volja koja ju čini snažnom ženom koja bi mnogima mogla biti uzor.

>>> MODERNI VITEZ: Petar se bavi mačevanjem, najbolji je junior na svijetu i sanja Olimpijske igre

>>> DIJAMANT IZ DUBRAVE: Ivan ima 13 godina i do sada je osvojio 125 medalja

Komentari