Generacije Zagrepčana čijim venama teče plava boja.
Navijačima je mjesto na tribini, a Dinamo vapi za njihovom podrškom.
Činjenica jest da je njihova dugogodišnja borba bila onakva kakvom su je i sami opisali – do posljednjeg čovjeka. Pod “šerifovom” čizmom proživljavali su svašta, javnosti malo poznato jer su medijski bili omraženi – od bespotrebnih privođenja do javnog ocrnjivanja čije su posljedice znale biti kobne.
Plavi klub čine upravo oni – oni koji ga prate kilometrima daleko, oni koji dijele i zadnji zalogaj sendviča putujući za Dinamom u bilo koji kutak Europe, oni koji ostavljaju svoj glas gdje god da klub igrao…
Njima nije bitno je li utakmica protiv Barcelone ili Vinogradara – bit će tu za Dinamo jer u njemu ne vide novac. U njemu vide ljubav i strast usađenu onog trenutka kada su kao klinci prvi put zakoračili na taj Maksimir. I zbog te ljubavi “padale su žrtve”desetljećima- počevši onim udarcem “milicajca” koji je odjeknuo diljem bivše Jugoslavije, preko ukradenog imena legendarnog kluba, pa sve do sad – borbom za njegovu izmorenu dušu iz zagrljaja “čudnih” ljudi koji su ga gotovo ugušili.
Bad Blue Boysi uputili su dojmljivu poruku i još jednom pokazali da će njihovim venama zauvijek vjerno teći plava krv i tako probudili zagrebačke kvartove.
Dvadeset i kusur godina te gledamo kako skupa s nama trpiš razne jebivjetre i lešinare koji se poigravaju s tvojim imenom, nesvjesni tvoje veličine i u kojim se sve malim stvarima krije tvoja ljepota.
Osvajaš titule, desetak godina u nizu, prvak si svoje države, ali nisi sretan ni ti, nismo ni mi. Nekada smo više uživali u tvojim titulama, ali i u tvojim epohalnim kiksevima.
U gradu te se sve rjeđe sjete, umorili su se od čekanja. Nije lako danas ni tebi, a ni nama s tobom. Davno smo iza sebe ostavili razum, smisao i logiku i ne odustajemo od tebe.“[/box]
Dinamo se voli i van Zagreba!
Lijepo vas je vidjeti na Maksimirskom stadionu i slušati huk sa Sjevera.
