Europski amaterski prvak i osvajač olimpijske medalje i vrlo obećavajući profesionalac s deset pobjeda u nizu, bez poraza, Filip Hrgović (28 ) u velikom intervjuu za Večernji list progovorio je o svom djetinjstvu, planovima za budućnost, kako je krenuo u borilački sport, kako su reagirali roditelji, ali i kako je umalo odustao od boksa.
Obitelj
Kazao je kako je u kući Hrgovićevih uvijek bilo živo s obzirom da je u obitelji petero djece, ali i kako je bilo i teških trenutaka.
“Bilo je to najnormalnije djetinjstvo u radničkoj obitelji. Tata je radio, a mama je uglavnom bila na rodiljskom ili se brinula o svima nama. Bilo je i teških razdoblja jer je otac jedno vrijeme bio bez posla, no nikad nismo gladovali. Nismo se ni razbacivali, živjeli smo skromno. Zamalo sam odustao od boksa”, kazao je Hrgović.
Dodao je kako su mu stariji brat i sestra priušitili veliKo zadovoljno jer ima tri nećakinje i nećaka za koje kaže da su njegova najveća sreća, te ih doživljava kao vlastitu djecu, dok on i supruga Marinela imaju u planu potomstvo, no ne žele raditi nikakav presing. Njegova želja je imati što više djece, a kada, kratko je ustvrdio: “Nismo si zadali nikakav termin, bit će kad Bog da.”
Roditeljske brige
Roditelji nisu dobro reagirali kada im je kao 14-godišnjak rekao čime se želi baviti.
“Valjda zbog puberteta, htio sam trenirati neki borilački sport, a mama je potražila najbližu borilačku dvoranu, a ispostavilo se da je to boksački klub. Imao sam 14 godina i mama je mislila da će to potrajati nekoliko mjeseci, a da je znala da će godinama poslije strahovati i plakati radi mojih nastupa, sigurno to ne bi napravila. Otac je bio jako protiv boksa, poludio je kada je čuo da idem na boks i posvadio se s mamom. U mojoj obitelji nitko nije očekivao da ću biti to što sam sada i svi se tome čude jer ja nisam bio u tom filmu. Kao klinac nisam bio agresivac, nisam se tukao, već sam bio bucmasto i dobroćudno dijete.”
Nailaženje na prepreke i propitivanje vlastitog puta
“U jednoj fazi karijere imao sam glavobolje i bio sam na rubu da prestanem. Bilo je to u vrijeme kada je boksati prestao i Mario Preskar, koji je svima nama u klubu bio uzor. Ja sam tada imao devijaciju septuma i to mi je činilo glavobolje kojih sam se riješio nakon operacije u jednoj privatnoj klinici što je za našu radničku obitelj bio ogroman izdatak. Tada je moj otac, a to sam saznao tek puno godina kasnije, digao kredit od oko 25 tisuća kuna da bi mogao platiti tu operaciju. To vam sve govori o tome koliku sam podršku imao od oca. Bio je prisutan, ali nije bio nadobudan roditelj, nije glumio stručnjaka koji prigovara treneru. Nije me opterećivao i bolji pristup od oca nisam mogao imati. Tek kao stariji shvatio sam koliko je on tu svoju ulogu dobro odigrao. Roditelji ponekad žele svom djetetu previše dati i pri tome rade pogreške. Čak i ja to radim sa svojim nećakom koji je počeo trenirati košarku. Želim mu previše dati. Bila bi sa mnom i da sam siromah Veliki potporanj, na svoj način, bila je i mama Hrgović”, dodao je Hrgović.
Kome idu zasluge
Jednom treneru, Leonardu Pijetraju, Filip pripisuje velike zasluge za svoj uspjeh, bez obzira na neka razilaženja.
“On me naučio sve što znam u boksu i zahvalan sam mu na tome. U tom odnosu sam jako puno dobio, ali i on jer se svi moji rezultati pišu i njemu, na temelju čega je dobivao i sredstva za klub, a bio je i adekvatno plaćen, 30 posto od svake moje zarade. Bilo stipendije ili od profesionalnog angažmana. U trenerskom dijelu priče taj je odnos odlično funkcionirao, no u onom menadžerskom dijelu stvari su bile krivo postavljene čega nisam bio svjestan dok nisam izišao iz njegova četiri zida i došao do saznanja iz vanjskoga svijeta.”
O braku i supruzi
“Brak je sakrament, on pročisti dušu čovjeka. Donese on i teškoće jer treba dva svijeta spojiti, no to je jedini ispravni put. Marinela je normalna mlada žena koja mi ne stvara nikakav pritisak i koja mi uvijek govori da bi bila sa mnom i da živim ispod mosta. Moj brak i obitelj temelj su moga samopouzdanja za sve ono što me u karijeri čeka“, zaključuje mladi Hrgović.
