Prošlo je godinu dana otkako je u Dinamu došlo do smjene vlasti. Na krilima navijača Velimir Zajec je zamijenio dotadašnjeg predsjednika Mirka Barišića, nakon čega je došlo do preslagivanja kadrova u vodećim klupskim tijelima.
A iako je godina prošla, konkretnu ocjena za rad nove Dinamove vrhuške na čelu sa Zajecom bit će moguće dati tek na kraju prvenstva. I sami vidimo da mu izgledi za – odličan – nisu baš naročiti. Štoviše, prije prijeti čak i ocjena – nedovoljan. Ipak, valja pričekati, ali zašto ne u ovome trenutku kada se obilježava godinu dana od nove vlasti u Dinamu reći gdje se vide komplikacije, prijetnje, pa čak i urušavanje.
Navijači su posebna sorta, ne zanima njih baš kako klub organizacijski stoji, kako barata s financijama, je li atmosfera u radnoj zajednici primjerena. Uostalom, opisivati organizaciju, financije i ugođaj u klubu može se uvijek različito interpretirati, pa su priče koje dolaze iz utrobe kluba “kako je sve idealno” uvijek praktički floskule u koje malo tko vjeruje.
Novi Maksimir imat će jedan veliki nedostatak: Ne ide u prilog Zagrebu ni Hrvatskoj
Nitko ga više ne slavi
Jedini pokazatelj jednog velikog kluba, što Dinamo nesumnjivo jest, to je onaj travnjak, onih nešto malo od jednog hektara površine, gdje se pokazuje i dokazuje koliko je određeni klub dobar u logistici. Momčad sve pokazuje, sav (ne)rad u pozadini.
I zato Velimir Zajec u ovome trenutku nije niti slavljen niti obožavan, niti se baš poštuju njegovi dosezi u klubu. Isuviše je bio rezultatskih krahova, nakon dugotrajne Dinamove dominacije u domaćim prvenstvima, da bi se i momčadi i upravi i predsjedniku, nove generacije, dala prolazna ocjena. S time da u šanse za obranu naslova relativno male.
Velimir Zajec već je u nekoliko navrata bio u Dinamu, najprije kao legendarni igrač, pa trener, potom i dužnosnik. Neki spominju njegove prijašnje grijehove dok je bio funkcioner u klubu. No, kod navijača, napose onih koji su tijekom utakmica najglasniji na tribinama imao je najveći kredit, poguran je za predsjednika za takozvano “antimamićevsko razdoblje” i optimizam kojeg se u Dinamu osjetio prije godinu dana bio je enorman.
Rekordna zarada, ali prijete problemi
Čak to s početka nije izgledalo loše, Modri su se plasirali u Ligu prvaka, činilo se da je otvoren put pa će se uz skupljanje bodova i novaca u Europi domaće prvenstvo osvojiti inercijom, automatizmom, pa i navikom. Jer, na koncu konca – domaće prvenstvo je najbitnije. Njegovim osvajanjem nudi se prilika za još jednu Ligu prvaka, za još jednu žetvu i berbu velikog novca, a sve skupa iznjedri i još bolju momčad, mogu se kupovati bolja, kupnja pojačanja. “Peerpetum mobile” kojeg je osmislio Dinamo, ili bivša siva eminencija morao se samo nastaviti…
Kad gle čuda. Dinamo je počeo krahirati u domaćem prvenstvu protiv klubova koje je nekad rješavao do 20. minute utakmice, kiksevi su bili toliko učestali da su svi treneri stradali zbog domaćih utakmica, a ne zbog europskih. Pa, nije Jakirović stradao zbog debakla u Münchenu, nego također zbog mizernih partija u HNL-u.
Polako se počelo otkrivati da je velika većina novokupljenih igrača, koje je skautirao, dogovarao i dovodio sportski direktor Marko Marić – nedostojna kvalitete i očekivanja Dinama. Šepanje u domaćem prvenstvu nagnalo je upravu kluba da se riješi i Jakirovića i Bjelice, a i Cannavarove dionice nisu neupitne. I nekako se čini da je Marić “podmetnuo nogu” Zajecu…
