Dino Rađa ušao u Kuću slavnih i postao besmrtan

Foto: Screenshot/YouTube

Dino Rađa ispisao je još jednu stranicu hrvatske sportske povijesti. Proslavljeni košarkaš u petak navečer postao je članom Kuće slavnih u Springfieldu. Četvrti je to Hrvat, kojem je iskazana najviša čast, nakon Krešimira Ćosića 1996. godine, Dražena Petrovića 2002. godine i Mirka Novosela 2002. godine.

Rađa je tek osmi europski košarkaš koji je postao besmrtan ušavši u Hall of Fame, u koji ga je uveli Larry Bird, legenda Bostona i jedan od najvećih u povijesti.

“Bilo je puno lakše igrati utakmicu. Larry, hvala ti za ovo. Članom Celticsa osjećam se od prvog dana kad sam došao u klub. Znate kako kažu – jednom Celtic, zauvijek Celtic”, kazao je Dino Rađa na samom početku svog govora i zaslužio pljesak prepune dvorane.

“Kad su mi Kim i Zoran rekli da ću biti primljen u Kuću slavnih, punih deset dana nisam prestajao plakati. Bilo je teško drugima objasniti suzne oči. Tjedan dana nisam smio nikome ništa reći do službene objave. Šok za mene bio je veći zbog toga što nisam imao pojma da sam uopće nominiran. Nisam ništa znao. Grupa ljudi s kojima sam igrao nakon završetka karijere sve je učinila, oni su sve istražili i obavili sav posao. Hvala ekipi iz Adriatica, dužan sam vam. Ne postoje riječi kojima bih opisao kako se sada osjećam”, govorio je Rađa sa suzama u očima.

“Imao sam sreću da sam rođen u isto vrijeme kad i jedna cijela fantastična generacija. Sjajni su treneri radili sa mnom: Slavko Trninić, Božo Maljković, Duda Ivković, Svetislav Pešić, Krešo Ćosić, kolega iz Kuće slavnih, Moka Slavnić i jako važan dio svega – kondicijski trener Mirko Krolo. Oni su najviše su utjecali na moju karijeru. U karijeri sam igrao za nekoliko nevjerojatnih ekipa. Juniorska reprezentacija iz Bormija 1987., Jugoplastika, reprezentacija bivše Jugoslavije i reprezentacija Hrvatske. Ti dečki s kojima sam igrao su bili nevjerojatni.”

“Jedan košarkaš uz mene bio je dio svih ovih ekipa. Njegovo ime je Toni Kukoč i njega smatram svojom košarkaškom srodnom dušom. Toliko se dobro poznajemo da bih i sada mogao zaigrati s njime, zatvorenih očiju. Još jedan velikan, s kojim sam imao privilegiju igrati, je Dražen Petrović. Mora da je sada jako sretan i na boljem mjestu… Od njega sam naučio puno, ne samo o košarci nego i o životu.

Stojko Vranković, Perasović, Komazec, Saša Đorđević, Divac, Zdovc, Paspalj, svi oni bili su prekrasni suigrači i bili su članovi generacije koja je deset godina pripadala samom vrhu europske i svjetske košarke. Želim im zahvaliti jer zbog njih sam bio bolji igrač. Bez njih ne bi bilo ni mene. Hvala Celticsima, PAO-u, Olympiakosu, Rimu, Zadru, hvala svim doktorima, fizioterapeutima, čistačicama, svima koji su bili uključeni u život košarkaških momčadi za koje sam u karijeri igrao.

Dr. Tranfić, dr. Dmitrović, dr. Velimirović, dr. Martinac, dr. Scheller, Joža Blazič, Mosor, Grant, Wayne, Jeff, Carolyn, Cvita, Stana, Eva… Svi oni bili su članovi moje obitelji.”

Ipak, najviše hvala mojoj obitelji, mnogo su propatili zbog mene. Nikad nisam bio kod kuće, čak i kad jesam, nije bilo lako živjeti sa mnom. Bio sam fokusiran samo na košarku i nisam imao puno vremena za sve ostalo.

Moja mama sad pleše negdje presretna što me vidi tu, moj otac kod kuće nazdravlja sretan zbog mene. Ipak, oni najvažniji su tu. Moji sinovi, znate koliko vas volim, čak i onda kad sam bio strog, a to je bilo često. Činio sam to za vaše dobro. Moja supruga, moja životna srodna duša. Zbog ljudi koje sam ranije spomenuo bio sam bolji igrač. Zbog tebe sam bolji čovjek. To znaju svi.

Jane, hvala ti što si u mene vjerovao čak i onda kad europski igrači nisu bili na cijeni u Americi. Marc, tebi hvala jer si me više puta spasio. Puno sam naučio od tebe. Stojko, moj stariji brate, tebi ću posebno sve ispričati. Jime, hvala ti jer si pazio na moj novac. Stjepko, Roza, Etko, Željka, Željana, hvala vam što ste i večeras uz mene.

Čestitam generaciji 2018. na ulasku u Hall of Fame i hvala svima koji su glasali za mene.

I Josipe… Naprijed Patriotsi.”

Piše Željka Orešković


Komentari