Nogomet nije samo igra na terenu, već je ovisan o klupskoj organizaciji, hijerarhiji, moći i mogućnostima trenera, strukturi popratnih aktivnosti oko kluba. I tu je zagrebački Dinamo u Hrvatskoj ispred svih, hajde možda mu malčice konkurira Rijeka, Hajduk je zaostao, Osijek se diže…
Mi ćemo se u ovoj priči baviti dužnostima, obavezama i pravima trenera po klubovima, konkretno u Dinamu. Jer, primjećujemo jednu veliku i bitnu novost, koja se vjerojatno ne bi pojavila da iz kluba nije otišao Zdravko Mamić. I koliko god i dalje bio utjecajan stvari oko uloge trenera u Dinamovoj momčadi se rapidno mijenjaju.
Prije je baš svaki trener bio ovisan o dobrom ili lošem rasposloženju Zdravka Mamića. Koji je čak i slavnog trenera Vahida Halilhodžića izluđivao svojim dolascima u svlačionicu, čak i usred poluvremena. Ruku na srce, Dinamovi treneri bili su ovisni o Mamićevim „mušicama”.
Nenad Bjelica s Dinamom radi čuda, uvjerljiv je u domaćem prvenstvu i Kupu a Dinamo je nakon pola stoljeća doveo do europskog proljeća. Sjajan je to uspjeh,a sve to napravio je s dosad malo znanim i afirmiranim igračima, od kojih je mnoge sam doveo, potvrđujući kako ima viziju koja mu uspijeva. Pokazao se kao veliki dobitak za hrvatski nogomet, napose za Dinamo. Uostalom, pisali smo, osim što čini sjajan rezultat svakome igraču kojem je dao prigodu povisio je cijenu na tržištu. Za jedan klub boljeg trenera nema i ne može biti.
Međutim, podrobnije kada zagrebemo glede Bjeličine uloge u Dinamu dolazimo do novih, iznenađujućih spoznaja. Ovlasti koje je Bjelica „izborio”, zacijelo radom, autoritetom i znanjem u Dinamu, donose enormne koristi i zašto to ne istaknuti u našem obraćanju javnosti.
Gledajući generalno, postoje otprilike dva načina upravljanja momčadima.
U prvome, kud i kamo općenitijim, postoji trener i sportski direktor. Njih dva surađuju, ali se nerijetko i razilaze, takva praksa uobičajenija je u Italiji i na kontinentu, dočim u Engleskoj u jednom dijelu klubova postoji trener, zapravo menedžer, koji istovremeno obavlja dva posla. Onako kako su to Alex Ferguson u Manchester Unitedu ili Kenny Dalglish u Liverpoolu. Oni su zaduženi baš za sve.
Sjećamo se, iščitavajući autobiografiju od Fergusona, kako nije dao upravi da mijenja čistačicu u svlačionici, „jer je igrači vole”. On je bio apsolutni gazda i nosio je apsolutnu odgovornost.
E sad, takve ovlasti ima i Nenad Bjelica u Dinamu. Ne kažemo da štiti čistačice i portire od otkaza poput Alexa Fergusona, ali da sam odlučuje koga će dovesti i koga izbaciti iz momčadi – to je i više nego neprijeporno. I što ne bi bilo tako kada je naročito uspješan, kada je uveo nešto novo, odgovornost i obaveza koje počinju od njega samog i koje traži od svih.
Većina klubova drži do uobičajene hijerarhije, predsjednik kluba s upravom imaju svoju viziju i namjere, sportski direktor kao rješava njihove zahtjeve, skautska služba traži talente, a trenere se pita samo kakav rezultat ima s onim što mu je ponuđeno i dovedeno. Izvršni direktor to nadgleda, odvaja novac, ili ga štedi, a trener je tu u teškoj situaciji, ali mu je odgovornost manja. Upitano manja, možda.
Englezi su davno uveli tip trenera koji je sve, i menedžer i skaut i trener prve momčadi, nadgleda i drugu, raspolaže budžetom, traži pojačanja. Time mu je odgovornost veća. Nije to lako, nekad se engleski mediji pitaju kada ti tipovi uopće spavaju i odmaraju.
Bjelica valjda spava, ali se bavi očito svime. I to odlično. Evo zadnji primjer takve njegove uloge. Svidio mu se napadač zaprešićkog Intera, Komnen Andrić. Od uprave je ultimativno zatražio da mu treba. Rečeno – učinjeno! I ne bojte se, sigurno će mu dignuti cijenu kao i prethodnim svojim igračima koje je sam doveo. Ako mu je cijena sad najmanje pet mjernih jedinica uskoro će biti iznad deset! Jer, zna posao. I neće mu nitko „sugerirati” kada da igra, kada da ne igra…
Nešto je to novo u hrvatskom nogometu. I dobro je da je tako. Svaka promjena je dobrodošla, barem se vidi sposobnost trenera. U hrvatskoj je rijeka dosta blizu tome, ali sve odluke donose ipak naposljetku zajednički predsjednik Mišković, direktori Juričić, Mance i trener.
Kako je u svijetu vrhunskog nogometa?
Realno, u Engleskoj odrješene ruke u Engleskoj imaju menadžeri u slabijim klubovima. Ovi jaki, nazovimo ih korporacijski klubovi, poput Liverpoola i Manchester Uniteda još uvijek uprava ima presudnu riječ, pa tako Juergen Klopp u Liverpoolu ne može sam dovesti koga želi, može sugerirati to je sve. Tako je i Unitedu i to je Mourinha jako smetalo.
U Tottenhamu zadnju riječ ima predsjednik Levy, sjetimo se kako nije dao da Modrić ode! Predsjednik Reala Perez ima također zadnju riječ! Zanimljiv je Chelsea, autoritaran Sarri ne priznaje ulogu uprave, sam slaže sve, a da je takav pokazao je još u Napulju. Eto, našeg Roga kojeg je doveo prethodnik nije uopće doživljavao. Doveo ga je De Laurentis mimo Sarrija i znamo svi kako je to na kraju završilo. Kad smo kod Italija, valjda reći kako tamo pak glavnu riječ vode sportski direktori, poput Beppea Marotte ili Monchija, a trener tu zapravo ima vrlo malo upliva, tek pojasni kakvi mu igrači trebaju.
Bjelica ima apsolutnu slobodu u radu, ima rezultat i njegova uloga će biti takva sve dočim će imati rezultat, to je jasno.
Autor: Andrija Kačić Karlin
