Rezultat je u današnjem vrhunskom sportu jedino mjerilo uspješnosti i opstanka pred znatiželjnim mikrofonima, objektivima i užarenim tipkovnicama. Kada je riječ o pokazateljima uspješnosti aktualnog prvaka Hrvatske, Nenad Bjelica nezaobilazan je činitelj čiji je utjecaj na klub iz Maksimira bio od presudnog značaja za uspjeh Dinama u Europi.
Tvrdit ćemo da je Bjelica u Dinamu postao pod a.) žrtva vlastitog uspjeha, i pod b.) žrtva zbog neposluha.
Argumente za prvu konstataciju pronalazimo u činjenici da se Dinamo pod rukovođenjem stručnjaka rođenog u Osijeku, plasirao u završni krug jednog europskog natjecanja nakon čekanja dužeg nego što je trajao prolazak Židova kroz pustinju do Obećane Zemlje.
Isto tako, Dinamo se na valu podignutih kriterija propustio plasirati u završnicu ovogodišnje Lige prvaka. Nakon Ademijevih 3:1 u 89. minuti protiv Šahtara ništa više nije bilo isto. Dinamo u toj utakmici nije bio poražen, ali se nakon nevjerojatnog preokreta u igračima ugasila iskra povjerenja u sebe, jer su izgubili što nisu smjeli na način koji nikoga nije ostavio ravnodušnim. Modre je na kraju preskočila i Atalanta koju su u 1. kolu deklasirali s visokih 4:0.
List Sozcu donosi da kao uzrok Bjeličina napuštanja Zagreba vidi neposluh braći Mamić.
“Zašto je tako uspješan trener, koji je podigao vrijednost ekipe na stotinjak milijuna eura, dobio otkaz? Jer uz njega navijači i igrači nisu voljeli ni bili dovoljno lojalni braći Mamić, a počelo je pucati kada je Dinamo zaustavljen od Šahtara u Ligi prvaka. Bjelica je u Dinamu stvorio neke reprezentativce Hrvatske, ali je dao šansu i velikom broju mladih igrača poput Gvardiole, Ivanušeca, Majera. Ako dođe u Fenerbahče, klub može očekivati da će ovdje razvijati igrače”, stoji u profilu Nenada Bjelice u turskom listu.
Istina je kako je popularno reći “negdje u sredini”, iskombinirana od ovoga. Turskom tumačenju valja pridodati i kao neposluh protumačeno Nenadovo nenadano ponašanje, kojim je prema vlastitim riječima, u telefonskom razgovoru Zoranu Mamiću odbrusio da se ne slaže s odlukom s vrha da se zaposlenicima smanje plaće, na što je mlađi Mamić odgovorio “OK, vjerojatno će biti problema oko toga.” I bi tako.
Bjelica je sačuvao integritet, renome i dobar glas, a klub je nastavio svojim putem bez njega, no pečat je ostao.
Poredak je postojao i prije Bjelice
Bivšem treneru zagrebačkog kluba pripada dio slave za uspjeh Modrih ostvaren i u prvenstvu. Osječanin je trenersku palicu preuzeo 2018. godine kada je prvenstvo u HNL-u praktički već bilo riješeno, brod je još samo trebalo mirno parkirati u luku i proslaviti povratak naslova iz Rijeke u Zagreb. Zato mu s punim pravom treba priznati obranu naslova 2019. godine, a i u aktualnoj je sezoni klub doveo pred gotov čin.
Ipak, istraživanje Međunarodnog centra za sportske studije (CIES) koje je rađeno na uzorku od čak 92 elitne nacionalne lige diljem svijeta dio je šire slike u koji stane Dinamo zajedno s cjelokupnim HNL-om.
Pokazat će se da je kvaliteta elitnog ranga državne lige skup o kojem ovisi kvaliteta državnog prvaka i svih klubova koji su se izborili za sudjelovanje na međunarodnoj sceni. Jednako kao što ti klubovi predstavljaju sebe kao proizvod lige iz koje dolaze, predstavljaju i obraz lige iz koje su proizašli. Klubovi međunarodnim utakmicama skupljaju bodove za sebe i cjelokupnu ligu, jer se pobjedama povećava koeficijent važnosti domaće lige što ih stavlja u stiješnjen odnos međuovisnosti.
Klubovi domaćeg prvenstva imaju utjecaj na razvoj cjelokupne atmosfere, svojim pristupom natjecanju i odnosom prema “suparničkim” ali domaćim klubovima određuje predznak natjecateljskom žaru s kojom će se liga igrati, i s istim tim nabojem dobivaju amortizaciju s kojom se bore u Europi, i tako u krug.
Korist može biti opipljiva. Viši koeficijent lige dovodi do bolje pozicije u Europi, odnosno veći broj domaćih aspiranata na europska natjecanja, pa boljim plasmanom u Europi momčad može doći do međunarodnog natjecanja i s nešto lošijim rezultatom u domaćem prvenstvu u sljedećoj sezoni. Prioritete i omjer interesa postavlja klub.
U srž
Dinamo je, donosi CIES-ovo istraživanje koje obuhvaća period između siječnja 2015. godine i prosinca 2019. godine, zauzeo visoko peto mjesto na ljestvici klubova poredanih po učinku nakon postizanja prvog pogotka na utakmicama u svojim nacionalnim ligama, čime je stavljen naglasak na povezanost postizanja prvog pogotka s krajnjim ishodom utakmice (pobjedom).
Dinamo je od 2015. godine na ovamo u 128 utakmica Prve hrvatske nogometne lige u kojima je postigao prvi pogodak na kraju i pobijedio u 119 susreta, što ga s učinkom uspješnosti od 93% stavlja na visoko peto mjesto ovog poretka.
Ispred su jedino luksemburški F 91 Dudelange (93,2%) singapurski Albirex Niigata (93,3%), moldavski Sheriff (94,1%) i beogradska Crvena Zvezda (96,3%).
Indikativno je da se među deset najuspješnijih momčadi ovog istraživanja ne nalazi niti jedan klub iz “Liga petice”, čak štoviše, nema ih niti među najboljih dvadeset.
Od klubova koji dolaze iz najeminentnijih liga najbolje kotira Paris Saint – Germain koji je s učinkom od 89,9% (124 pobjede u 138 utakmica) “tek” na 22. mjestu. Slijede ga Barcelona (88,5%, 116 pobjeda d 131) i Manchester City (87,1%, 115 od 132).
Razlog izostanka najjačih svjetskih odnosno europskih klubova s prvih 20 pozicija ove tablice nalazi se u konkurentnosti samih liga u kojima se ovi klubovi natječu, pa njihov učinak valja tumačiti u kontekstu toga. Povezanost postizanja prvog pogotka i pobjede u slabijim ligama iz kojih dolaze najuspješnije momčadi ovog istraživanja proizlazi iz nedostatku kapaciteta za povratak u utakmicu klubova s kojima se natječu, što je pokazatelj nedostatka natjecateljskog kapaciteta, ali i nedostatka iskustva natjecanja na razini visokog intenziteta.
Suprotno od toga, što je liga jača, postizanje prvog pogotka opada kao garancija pobjede na kraju susreta, što ne poništava važnost dolaska u prednost nad protivničkim timom. Značaj prvog pogotka ostaje, ali njime je u ovome slučaju krajnji ishod utakmice manje određen.
Zbog toga će susreti jačih liga biti zanimljiviji navijačima. Ne samo zbog atraktivnih akcija i poteza za pamćenje kojima Lige petice pršte, nego i zbog zadovoljstva koju pruža neizvjesnost, a koeficijenti u kladionicama ponuđeni za mogućnost preokreta u jačim ligama biti će manji nego u slabijim ligama.
U skladu s tim, nameće se zaključak kako protagonisti igre u vodećim ligama imaju izraženije natjecateljske osobine kao i mentalnu čvrstoću, praćenu samopouzdanjem i fizičkim predispozicijama, što se na kraju može preslikati i na reprezentativnu, odnosno elitnu međunarodnu klupsku sceni.
Logistiku koja bi podjednako zadovoljila potrebe sustava razvoja mladih nogometaša, pronalaska nadarenih igrača, brigu i skrb o jednima i drugima, kao i natjecanje na visokoj razini unutar istog sustava danas ima samo pet svjetskih liga, a to su Engleska, Njemačka, Španjolska, Italija i Francuska. Zbog toga će kao u pravilu, reprezentacije navedenih zemalja biti u krugu favorita na velikim natjecanjima ne zato što u svojim redovima imaju sjajne individualce, već zbog toga što imaju sistem u momčadi koji se usvaja od najmanjih nogu, pa će svaki nogometaš automatizmom znati gdje mu je mjesto. Individualna kvaliteta tek je šlag na vrhu torte.
Postavljanje figura na ploču
“Politiku” kluba moguće je “nanjušiti”. Dugogodišnja uronjenost u “stvar” može kristalizirati film sliku po sliku, ali isto tako može stvoriti i odbojnost, animozitet i nezadovoljstvo koje se kao zvuk ubacuje u film, čime kao promatrači postajemo više doživljajni nego objektivni kritičari.
Gledano dugoročno, vizija kluba iz Maksimira temeljena na prepoznavanju, dovođenju i razvoju nogometaša do stupnja u kojem se igraču preostaje još samo zahvaliti i svoj napredak nastaviti u novoj sredini ne samo da ne izgleda loše, nego izvjesno i jedino moguće.
Dovođenje stranih igrača s “periferije” ili “otimanje” igrača drugim klubovima nuđenjem unosnijih ugovora i perspektivnije budućnosti, viđen je scenarij u jačim ligama od naše (Bayern – Borussia Dortmund). Svaka sredina ima svoju “gravitacijsku točku”. U francuskoj je to PSG, u Njemačkoj je Bayern, Italiji Juventus, Španjolskoj Real iz Madrida, u Engleskoj je to dugo vremena bio Manchester United ali dolaskom bogate oligarhije na otok, prvo u Chelsea pa u Manchester City, uskoro i u Newcastle, promijenio se i omjer snaga, s tim da su trofejni stručnjaci na klupama dvije dominantne momčadi dovedeni izvana.
U Francuskoj je Pariz centar svega, komešanje u Gradu svjetla privuklo je šeika Nasser Al-Khelaifi da svoj kapital uloži u klub. Bayern stoji na leđima stabilne njemačke savezne pokrajine Bavarske (Siemens, Microsoft, Siemens Nokia Networks,BMW, Audi, Man, kemijska, prehrambena i drvna industrija), Juventus je uporište pronašao unutar industrijski razvijenog trokuta, raskriljenog između Geone, Torina i Milana, Madrid je centar Kraljevine Španjolske a City kako smo već rekli drži upliv strane moći, drži ga Sheikh Mansour, a najbolji treneri Jurgen Klopp i Joseph Pep Gurdiola izdanak su njemačke i španjolske filozofije.
Uz to, moć Ujedinjenog Kraljevstva počiva na tri stupa, bankarskom (londonski City), kolonijalizmu, i geostrateškom položaju koja je Engleskoj od uvijek pružala opciju više u vidu distanciranog razvoja, neovisno o komešanjima na kontinentu. Engleska je liga danas vjerojatno najkonkurentnija.
Koristeći “politiku” klubovi se kvalitativno približavaju jedan drugome na valu kvantitativne (novčane) moći, ali se istovremeno udaljavaju od prosjeka i dna, jer je kvaliteta ujedno i najsigurniji jamac uspjeha s kojim su povezani nagradni fondovi, kao i bogati sponzorski ugovori. Do ut des, dam da daš, ja pružam uslugu tebi, a ti meni. Stvarnost postojanja centara moći ne znači da ne postoje i druge alternative koje bi pasivno, skrštenih ruku promatrale dominaciju čekajući mrvice sa stola.
Barcelona je do danas najbolji primjer angažiranog i uspješnog nadmetanja, u često puta nepravednoj utrci za uspjehom. Tu je još i manji brat Reala – Atletico. Valencija iz Aragona i Atletic Bilbao iz Baskije već mijenjaju sliku La Primere kao jednoznačno Realovove ligu. Upravo je posljednjih godina Barcelona potukla Rela na vlastitom terenu, dok je Realu preostala Europa.
U Italiji se pojavljuju Inter, Milan, Roma, Napoli, Lazio..Svi ona pokušavaju srušiti dominaciju Juventusa, a jasno, na tom putu se stvaraju i interna rivalstva.
U Njemačkoj su konkurenti Bayernu bili Bayer Leverkusen i Stuttgart, danas je to Borussia Dortmund. Sjećamo se 1998. kada je Kaiserslautern spektakularno osvojio prvenstvo tek što su izborili sudjelovanje u elitnoj Bundesligi prelaskom iz 2. lige.
PSG je doduše odlijepio od konkurencije u Le Championatu. Lyon kao ni Marseille ne mogu mu ništa. Davno je Wiltord igrao za Bordeaux.
Engleska je svijet za sebe. Svima ligama iz “Velike petice” svojstveno je što imaju favorita ali konkurencija je ta koja najboljeg čini boljim u pokušaju da pobjegne pratiteljima, a opet, nastojanje prvog kluba prvenstva čini konkurenciju domišljatijom u nastojanju da svrgnu kralja s prijestolja. Utrka nije uvijek po pravilama, pa će na koncu opet isplivati “jednakiji” čiji će bijeg uvjetovati konkurenciju.
“Čini mi se da je u Španjolskoj (ekonomski) jedina momčad koja neće biti uništena ovom pandemijom Real Madrid. Barcelona i Atlético puno će patiti“, sumirao je Fabio Capello za La Gazzetti dello Sport, ali don Fabio je kao dvostruki osvajač Lige prvaka subjektivan, ili kao bivši trener Reala ipak ima informaciju više od drugih, što ga čini mjerodavnim?
HNL “Liga pijuna”?
Jasno je da se niže rangirane nacionalne lige iz kojih dolaze klubovi na vrhu CIES- ovog istraživanja teško pa i nikako mogu nositi sa u svakom smislu superiornijim ligama svijeta. Pravila kao ni cilj sudjelovanja u ovoj igri za jedne i/li druge nije isti. Uspješni klubovi “nižih” prvih liga u dobroj su mjeri most talentiranim pojedincima prema zvjezdanom statusu, prije čega ovi ipak prvo moraju proći određeno “školovanje” da bi s iskustvom preselili u viši natjecateljski rang.
To nikako ne znači da se veliki klubovi ne bave globalnim lovom na talente. Obzirom na kapitalnu razliku ovi “gore” imaju širi dijapazon pokreta s kojim mogu premještati fokus pažnje s razvoja igračkog kadra na skauting, s kupovine nogometaša traženog profila do uzimanja igrača konkurenciji ispred nosa. Imaju privilegiju greške koju kompenziraju po volji, za razliku na ove “dolje”. Iznimka koja potvrđuje pravilo su greške za stolom s ribama iste jačine ugriza pa se neke greške pokažu kobnima, pa i sudbonosnima (Neymar Barcelona – PSG op.a.).
Cijena donedavnog člana Dinama, Španjolca Danija Olma, pokuašala se rušiti radi prodaje baš na račun njegova učinka u nerenomiranoj, “donjoj” ligi kao što je HNL, odnosno, sumnjalo se u njegovu sposobnost da istu razinu igre u kontinuitetu pokaže u jačoj ligi, onoj od “gore”.
“Dinamo je postavio visoku cijenu i to uvjetuje broj ponuda. Razgovarao sam s mnogim potencijalnim kupcima, no većina klubova ne može toliko platiti…Cijena od 40 milijuna eura nije realna za nekog igrača u HNL-u“, izjavio je potaknut željom da njegov sin preseli u veći klub Miquel Olmo, Danijev tata, u razgovoru za Večernji list.
Španjolac je na kraju potpisao petogodišnji ugovor s Leipzigom u vrijednosti od 18 milijuna eura, međutim, odštetna klauzula za Španjolca navodno iznosi 80 milijuna eura, a Dinamo je također navodno, uspio isposlovati 20 posto od budućeg transfera Olma, što je ako je istina, dio ingenioznosti Dinamove pregovaračke škole, mada ni 18 milijuna nije malo za HNL.
Usporedbe radi, Marko Pjaca 2016./17. seli iz Dinama u Juventus 23 milijuna eura, četverostruku osvajač Lige prvaka Luka Modrić 2008./09. ide iz Dinama u Tottenham za 21 milijuna eura. Evo i ostalih:
Eduardo da Silva 2007./08. iz Dinama u Arsenal (13,5 mil. €)
Filip Benković 2018./19. iz Dinama u Leicester (13 mil. €)
Marko Rog 2017./18. iz Dinama u Napoli (13 mil. €)
Vedran Ćorluka 2007./08. iz Dinama u Manchester City (13 mil. €)
Kvalitativna razlika između nogometnih liga Olmovog prijašnjeg i sadašnjeg kluba (Dinamo Zagreb – RB Lepizig) više je no očita. Dok je u HNL-u povezanost postizanja prvog pogotka i pobjede između prve i osme momčadi (Dinamo Zagreb – Inter Zaprešić) u razlici čak 37,1 % u Bundesligi ta razlika iznosi 16,3% (Bayern – Wolfsburg).
U Italiji u kojoj je za Španjolca interes pokazivao Milan, razlika između Juventusa i osme Parme iznosi 13,2 %.
U Španjolskoj je razlika između prvog i osmog kluba po ovome kriteriju 15,9% u Francuskoj 17,2% a u Premier ligi koja se prometnula u najjaču nogometnu ligu svijeta, razlika između Manchester Cityja i Chelsea tek je 9,6%!
U Srbiji odakle je “šampion” ovog istraživanja, razlika između Zvezde i osme FK Indije je 22,1% u Singapuru odakle dolazi Albirex razlika do petoplasiranog Hougang Uniteda iznosi čak 30%, u Moldaviji je razlika između prvog Sheriffa i četvrtog Dinamo – Auta 23,7% i td.
Podaci potvrđuju razliku u natjecateljskoj razini od lige do lige. U čitavom spektru između zahtjeva domaće lige, međunarodne scene, ciljeva i planova kao i realnih mogućnosti, svaki klub se treba postaviti, pa tako i Dinamo, Hajduk, Rijeka..
Jedan ili dva kluba ne mogu podići čitavu ligu na višu razinu, niti ligaško natjecanje može iznjedriti stabilne klubove bez preduvjeta za to. Klubovi se međusobno mogu “gurati” do određene mjere ali iza te granice borit će se za “resurse” kao da je riječ o preživljavanju.
Nogometni sustavi funkcioniraju na već postojećoj ekonomsko političkoj (infra)strukturi na koju se nogomet naslanja, pa ako je ona slaba ili nestabilna, takav će biti i nogomet.
Koliko god želio napisati da je HNL slaba nogometna liga takav zaključak je nemoguć zbog stalne prisutnosti reprezentacije na velikim natjecanjima (bronca 1998. i srebro 2018.) i borbe klubova za/na međunarodnoj sceni.
Hrvatska je bodovana međunarodnim koeficijentom koji odlučuje o broju i načinu natjecanja na europskoj klupskoj sceni na 20. mjestu, odmah iza Srbije (19.) u kojoj se natječe Crvena Zvezda, klub s naslova ove priče. Isti taj klub u vlasništvu je ruskog energetskog diva Gazproma, koji je opet, do jučer bio financijer nogometne Lige prvaka.
Snaga nečijeg nogometa ne ovisi samo o kvaliteti lige, nego i o brojnosti i snazi njenih protagonista. Hrvatski BDP ne može se porediti sa Španjolskim, Njemačkim ili Francuskim, pa je i očekivanje da se nogomet kod nas “rodi iz ničega”, očekivanje Godota.
I evo nas konačno pred sivom zonom, pred ključnim pitanjem hrvatske društveno – ekonomske klackalice, a to je pitanje sredstava namijenjenih razvoju nogometa i njihovom transparentnijem korištenju. Hoće li i kada će Hrvatska kao cjelina postati bolja ovisi ponajviše o reanimaciji narušenog povjerenja između svih aktera nogometnog mozaika.
Najveću odgovornost imaju oni s najvećom moći, jer konačno, bespredmetno je kumiti bakicu na placu da učini nešto da travnjak bude zeleniji, kad ona zapravo ne zna ni podrijetlo svojih krastavaca i krumpira.
