Hrvatskoj više nego ikada, treba još jedan Ivan Perišić.
Trebalo je ovo biti jedno dugo i toplo ljeto, ali onda je Tim rekao ”goodbye”. U isto vrijeme sa svojim mjestom u Banskim dvorima, ali i mjestom šefa HDZ-a oprostio se i Tomislav Karamarko, a nije dugo preživio ni ostatak Tim’s teama. Brod je potonuo, a o nastaloj šteti – čemu raspravljati kada će svi oni ionako imati dugo toplo ljeto. Džepovi i trbusi su im puni, a mi – ipak nam je lakše izbrojati nekolicinu kovanica koje nam se potipaju po novčanicima. Od prvog do prvog. Od utakmice do utakmice. Od gola do gola pa sve do neke nove baklje koja će nas podsjetiti koliko smo zapravo jadni.
Nekolicina divljaka umalo je ukrala show, a oni zbog koji su, kako kažu, sramotu i napravili, smiješe se kamerama zagrljeni s kontroverznim poduzetnicima držeći u rukama šal nogometnog kluba kojeg prozivaju kako je iste napade i inicirao. Divljaci su možda dobili bitku, ali ne i rat. Jer mjesto na kojem se obračunavaju s onima koji će ponovo, za svega nekoliko mjeseci, financirati kampanje naših budućih političkih lidera i organizirati im rođendanske proslave, potpuno je krivo. Kažu neki dobri poznavatelji prilika, odnosno razloga bunta i divljaštva kod ”navijača” kako se sve ovo zapravo događa planski jer se ine udara tamo gdje ih najviše boli – po džepovima. Drugim riječima, sustav je pao, a nikada nije bio jači.
No, udara se i one od kojih bi ekipa s Markovog trga mogla itekako puno naučiti: skromnost, poniznost, trud i timska igra. Ne može se bez tima. Jednog smo otpratili u Kanadu, ali vrijeme je za odrastanje i sazrijevanje. Baš kao što je trenutno najtraženiji igrač Eura Ivan Perišić kao dijete na svoja leđa preuzeo brigu o majci i sestri zbog očevih dugova, ostajao nakon treninga sam se dodatno usavršavati i uvježbavati da bi na koncu postao, prema riječima francuskih medija, najbolji igrač hrvatske nogometne reprezentacije – potreban nam je gore također jedan takav, ili barem sličan.
Jedan Modrić također je nezaobilazan dio tima: probitačan, okretan i prije svega – timski igrač. Kada je neprijatelj pred vratima iako nisi u igri, pomozi suigraču jer možda će tebi baš sutra, tebi biti potrebna njegova pomoć. Bez Ćorlukinih genijalnih izbacivanja koje smo vidjeli u posljednjih nekoliko utakmica (doslovno u posljednji trenuta) također ne možemo, a Mandžukićeva pojava i talent nešto su što zaokružuje cijelu priču. Svi od njih jedinstvena je karika ovog čvrstog lanca koji ima samo jedan cilj – uspjeh.
A ovi gore to su zaboravili. Jedni idu na nove izbore, sukoba ega na samom je vrhuncu jer na koncu, lider može biti svatko. Ili? Pametnome dosta.
Ovi dečki na krilima mladosti i sportskih uspjeha koje nižu iz utakmice na utakmicu nada su u bolje sutra ili barem u ono kako ćemo, ipak na kraju imati dugo toplo ljeto. Možda će trbuščići tu i tamo zakruliti, pojest će se ovo ljeto jedan sladoled manje, ali znat će svatko za sebe: može se. Može se i kada nije idealno. Može se i kada su iznad i oko tebe ljudi koji na svijet gledaju drugačije – pripazite samo da vam strah u kosti ne utjeraju baklje koje će po vama padati, ali ne vašom krivnjom…
Bravo Vatreni!
