Prošle su četiri godine otkako nas je napustio neponovljivi Zlatko Kranjčar. Simbol Zagreba, bivši veliki as Dinama, kasnije i hrvatski reprezentativac, legendarni Cico bio je čovjek s istinskim agramerskim šarmom koji je osvajao na prvu. Bio je čovjek i ljudina u punom smislu te riječi.
Popularnost Zlatka Kranjčara nije došla s neba, od svog debija u Dinamovom dresu do danas Cico je uvijek bio simbol zagrebačkog kluba i svog vremena, bilo da se radilo o kasnim sedamdesetim godinama, osamdesetima, ili ne tako davno kada je bio hrvatski izbornik. Kako i ne bi bio popularan, jednostavan, nenametljiv, a opet u prvome planu, uvijek voljan biti na pomoći, sugestiji, a o nogometnim kvalitetama, kasnije i trenerskim, da i ne govorimo.
Zlatko Kranjčar bio je savršena reklama za nogomet i za Zagreb jednog vremena. Stoga, nije ni čudno da dok pravog korporacijskog marketinga nije bilo da je poslužio za neviđenu reklamnu kampanju. U vrijeme kada pravi marketing doista nije ni postojao.
Mnoge obitelji čuvaju Cicu
Dinamo je, naime, sredinom sedamdesetih godina izdao malu plastičnu lutkicu koju je navijački narod odmah nazvao – Cico. Jer, Kranjčar je i kao mladić bio tip koji je zaluđivao navijače, igrao je sjajan nogomet, davao atraktivne golove, a uvijek bio pristojan i svakome nadohvat ruke. Navijači su odmah tu lutkicu poistovjetili sa Zlatkom Kranjčarom.
Istovremeno je i Hajduk izdao sličnu lutkicu, maskotu, koja je predstavljala legendarnog Hajdukovog kapetana, Juricu Jerkovića. To su bila neka druga romantičarska vremena, a imati maskotu najdražeg i najboljeg igrača svog kluba bilo je pitanje lojalnosti i navijačke časti.
I danas mnoge obitelji imaju Cicu, maskoticu koja je toliko opčinila Dinamove navijače da se i danas mnogi kolekcionari tuku za nju. Mnoga djeca su sa svojim očevima dolazila na utakmicu s tom lutkicom u ručicama. Ništa ljepše se tada nije moglo vidjeti. I svi su vikali – Cico, Cico, Dinamo, Dinamo. I čvrsto stiskali lutkicu u ruci, pokazivali je svijetu!
Rado pričao s navijačima
Zlatko Kranjčar bio je i trener Rijeke. Cico je vodio Rijeku u 17 kola u sezoni 2002/03. Ostavio je na Kantridi i kod Armade sjajan dojam. Smijenjen je nakon što je u sedam kola doživio poraze, a kada je odlazio riječke tribine su mu skandirale “Cico ostani!”
Zašto, kako, zbog čega? Nije tajna, Zlatko Kranjčar osvojio je Rijeku, ako ne rezultatima, onda prirodnim, ljudskim ponašanjem i svojim gestama. Družio se s navijačima Armade, čak je znao popiti i gemišt kojeg su mu kroz ogradu dodavali navijači, rado je na ulici sa svakim pričao o svom poslu, a nije sam sebe poštedio ni samokritike kada ga rezultat nije htio.
Ljudi su brzo prepoznali njegovu dobrodušnost, jednostavnost i otvorenost. I nisu je zloupotrijebili. Evo jedne zgode, od ljudi iz Rijeke koji nikako ne mogu prežaliti nagli odlazak Zlatka Kranjčara s ovog svijeta. Naime, prigodom jednog povratka s neke utakmice u Dalmaciji u automobilu su se vraćali Darko Ivošević, tadašnji dopredsjednik kluba s tajnicom i sam Cico Kranjčar. Put je dugo trajao i neposredno prije Rijeke, kod Novog Vinodolskog, Kranjčar zamoli da se stane malo odmoriti u tadašnju marinu u tom mjestu.
Bjelica je predvidio gdje će se Dinamo najviše raspasti, otkaz je sve presjekao
Gledao u more i uživao
I stanu oni, sjednu na terasu jednog kafića. Malo komentiraju nogometne događaje, kad odjednom Zlatko Kranjčar zašuti i netremice gleda minutama u more. Svi ostali šute, gledaju malo Kranjčara, malo more, provjeravaju da trener Rijeke nije nešto neobično vidio na pučini. A Kranjčar zamišljen kao sfinga…
Pogladi ga Ivošević po ramenu, da ga malo trgne, da vidi što je, sve kako bi se nastavila konverzacija. Koja je prije toga bila posve ugodna, normalna. Kranjčar se trgne, vrati opet pogled prema moru, pa opet pogleda Ivoševića.
I zausti: “Vidiš ti to moj Darko, ovako sjediti, gledati u more i piti! Ja bih ovako cijeli život, ništa mi drugo ne treba. Nogomet je zaista sporedna stvar naspram ovog pogleda.” To je bio Cico Kranjčar!
