U razgovoru se prisjetio i događaja s Maksimira 1990. godine, kada je na neodigranoj utakmici Dinama i Crvene zvezde došlo do nereda između Bad Blue Boysa i Delija. Taj događaj mnogi nazivaju “početkom Domovinskog rata i raspada Jugoslavije”.
Podsjetimo, Zvonimir Boban, tadašnji kapetan Dinama, napao je policajca koji je napadao Dinamovog navijača. BBB su se uskoro stavili u obranu Bobana poput tjelesnih čuvara. Zbog tog čina, Boban je postao svojevrsni “nacionalni junak”, dok su ga Srbi proglasili “nacionalistom”.
“Tu nisam bio sam, puno se ljudi u Hrvatskoj u tom povijesnom trenutku poistovjetilo sa mnom. Ja sam bio samo jedan od tri ili pet tisuća mladića koji je mislio jednako. Samo, ja sam bio desetka Dinama, kapetan i mlada zvijezda momčadi. Nisam napravio ništa više ili manje od ostalih toga dana na stadionu. Do tada smo živjeli u strogom režimu, gotovo paklu. A sve to je bila naša velika volja za slobodom. Bih li to ponovio? Uvijek“, prisjeća se Boban danas.
Na pitanje što je Jugoslaviji nedostajalo da osvoji Svjetsko prvenstvo, kazao je da je to teško pitanje i da su oni bili blizu tome s Hrvatskom 1998. godine, no da su u povijesti vjerojatno postojale i generacije koje su bile bolje od njih.
“Međutim, mi smo u pravom trenutku imali domoljubni naboj, veliku odgovornost prema svom narodu koji je u ratu pretrpio toliko toga. Imali smo veliko zajedništvo, bili smo više od obične momčadi, no imali smo i jako dobre igrače“, istaknuo je Boban.
Svjetsko prvenstvo 1998. godine Bobanu je bilo jedino u karijeri.
“Žao mi je što 1990. godine nisam mogao igrati na Svjetskom prvenstvu, tada sam bio suspendiran. No, to sam prihvatio, život ide dalje. Jugoslavija je tada odigrala dobar turnir, tamo su bili igrači iz moje generacije poput Prosinečkog i Jarnija koji su igrali jako dobro, dokazali se na velikoj sceni.”
Godine 1994. nije, kaže, bilo ikakve mogućnosti za nastupom jer su to bile najteže godine rata u Hrvatskoj.
“No, gledao sam kako Romario i društvo pobjeđuju Italiju i osvajaju Svjetsko prvenstvo. Tada sam već igrao u Italiji, pa naravno i navijao za brojne suigrače iz Milana. Za nogomet je uvijek dobro kada pobjeđuje Brazil, ali za mene je to bio tužan dan jer su mi prijatelji poput Baresija i Maldinija bili poraženi u velikom finalu.”
Prisjetio se i najljepših uspomena iz Francuske.
“Prvo se sjetim osvojene bronce, što je za malenu zemlju poput Hrvatske veliki uspjeh. No, onda se sjetim i polufinalnog ogleda s Francuskom u kojem sam baš ja napravio veliku pogrešku. Poveli smo u toj utakmici, a ja sam kao kapetan vikao na cijelu momčad da moramo biti koncentratni, pa napravio pogrešku koja nas je koštala izjednačujućeg pogotka. I to samo minutu nakon našeg vodstva. Izgubili smo, a ja sljedeća četiri dana nisam mogao jesti, ništa nisam niti pio, ma vjerojatno nisam niti oka sklopio. Srećom, u dvoboju za treće mjesto smo pobijedili Nizozemsku, pa je sve bilo puno ljepše.”
Sviđaju mu se Messi, Neymar, Ronaldo, Mbappé i Modrić.
“Ima puno igrača koji mi se sviđaju, ali ne mislim da podsjećaju na mene. Tko mi se sviđa? Lionel Messi je s druge planete, Neymar se sjajno razvio u Barceloni, Cristiano Ronaldo je također pravi fenomen. Mbappé može puno napredovati i postati prava zvijezda, a tu je i Modrić. Ne zato što je Hrvat, već je vrhunski igrač, on drugačije vidi samu igru.“
