Marija Matuzić, široj javnosti poznatija kao Maca Maradona, cijeli je svoj život posvetila sportu. Iako joj je nogomet najveća strast, bavila se i rukometom, a svakodnevno uživa u trčanju i brojnim drugim sportskim aktivnostima. Igrajući nogomet, proputovala je gotovo cijeli svijet, a danas je s nama odlučila podijeliti svoju životnu priču – od teškog djetinjstva i uspona na vrhunac karijere, pa sve do današnjih dana, kada unatoč svemu i dalje radi kako bi preživjela.
Danas Macu znaju svi, kao dragu i nasmijanu ženu koja žuri s posla ili na trening, stajući samo za kratak razgovor ili pokoju fotografiju s obožavateljima i prijateljima. Ali njeni počeci su u najmanju ruku bili skromni. Marija je rođena u 17. kolovoza 1960. u Dugoj Resi kao najmlađe od šestero djece. Uz nju su rasle dvije starije sestre i tri starija brata, a živjeli su u starom mlinu koji je naknadno adaptiran kao mjesto za život. Obitelji je blizu bilo nogometno igralište, pa su Marija i njene sestre i braća po cijeli dan igrali nogomet.
Tada je prepoznat i njen talent za sport, dribling i brzina, pa je malena Marija igrala nogomet isključivo samo protiv muškaraca, ne znajući kako postoji ženski nogomet. Tada ju je prijatelj Ado Jurinjak preporučio kao odličnu nogometašicu, te je Marija kao tek osnovnoškolka otišla u veliki Zagreb igrati nogomet.
Teško djetinjstvo
Imala je samo osam godina kada joj je otac poginuo. Taj događaj duboko je potresao mladu Mariju, no danas, s odmakom vremena, kaže kako je ta nesreća zapravo – spasila njezinu majku. Otac je, priznaje, bio alkoholičar koji je često tukao majku i maltretirao stariju braću i sestre. Ipak, Marija o njemu govori bez gorčine te ističe da nije bio u potpunosti loš čovjek.
„Kad je bio trijezan, ono što bi očima vidio rukama bi napravio. Nismo imali ništa, a on nam je od bačvi znao izraditi skije i sanjke da se igramo na snijegu“, prisjeća se Marija.
Svoje je prve nogometne korake Marija napravila u zagrebačkom klubu Loto, gdje je započeo njezin slavni uspon. Nakon prvih europskih gostovanja u Italiji stigle su i prve ozbiljne ponude, među njima i ona rimskog Lazija. No, tada dvanaestogodišnja Marija odlučila ih je odbiti. Prevagnuli su patriotizam, ljubav prema domovini te snažna privrženost majci i obitelji.
Početak karijere
Nedugo zatim stigli su i pozivi iz Francuske – tražio ju je Monaco, ali i njih je odbila.
„I onda su me pitali želim li preći u Rim. A ja nisam znala ni sama – nisam znala doći iz Duge Rese u Karlovac, a kamoli iz Zagreba u Rim! Živjeli smo u siromaštvu, nitko se posebno nije brinuo o meni. Bila sam dijete, nisam znala brinuti o sebi. Došla bih majci i rekla: ‘Mama, oni mene žele kupiti.’ A ona bi zabrinuto pitala: ‘Dijete, tko te želi kupiti?’“, prisjeća se kroz osmijeh Maca.
O kasnijoj karijeri i brojnim ponudama Maca govori iskreno i bez zadrške: „Jednostavno se nisam htjela prodati. I Sevilla je bila u igri: Šuker je tada dobivao više od milijun, a meni su nudili dvije i pol. Ljudi ne mogu vjerovati, ali tako je bilo. Nisam se htjela odvojiti, bila sam mlada, ovdje se dobro igralo i sve mi je bilo u redu“, prisjeća se.
Dodaje kako bi, da je tada ostala u inozemstvu, možda danas imala novac, vilu i automobil, ali joj to nikada nije bilo presudno. Ostala je vjerna svojoj zemlji, Hrvatskoj – i ponosno ističe da ne žali ni za čim.
‘Bila sam igrač broj jedan’
Davne 1982. godine, kada je slavni Diego Armando Maradona zablistao u Barceloni, Marija je igrala u Zagrebu i baš poput njega – driblala, zabijala iz slobodnjaka i asistirala. Tada su je prozvali Maca Maradona, jer je njezin stil igre najviše podsjećao na onaj argentinske legende.
O vlastitom životu i odnosu prema nogometu Maca govori s dozom gorčine. Kaže kako joj je žao što je cijeli život dala Hrvatskoj i nogometu, a zauzvrat nije dobila ništa. Najteže razdoblje bilo je ono kada je ostala bez posla i prihoda, dok je u isto vrijeme brinula o bolesnoj majci i sestrama. Tada je pomoć zatražila od tadašnjeg vodstva Hrvatskog nogometnog saveza, ali, kako kaže – naišla je na zid šutnje.
Unatoč desetljećima karijere, brojnim priznanjima, pa i nagradi za životno djelo, nitko iz Saveza nije joj pružio ruku. „Prozivala sam tada po novinama Srebrića, i koga god… Bio je kasnije i Šuker, ali svi su se oglušivali. Ja sam i dalje igrala, jer sam voljela nogomet. Bila sam igrač broj jedan. Hrvatska mi je bila sve, a oni meni nisu ništa dali“, rekla nam je vidno frustrirana Maca.
Sukob s HNS-om
Izvor sukoba između Mace i Hrvatskog nogometnog saveza leži, kako kaže, u potpunom manjku sluha za probleme jedne od najvećih legendi ženskog nogometa. Dobila je jednu trenersku licencu, no za rad u ženskoj reprezentaciji potrebna joj je licenca „A“ razine. Zbog nedostatka novca, Marija si nije mogla priuštiti plaćanje tečajeva, a dodatni problem predstavljalo je to što bi zbog edukacije morala izostajati s posla – luksuz koji si tada nije mogla dopustiti.
„Imam 46 godina radnog staža, i sve sam dala nogometu. Ne tražim ja dvadeset tisuća, već samo tisuću ali da znam da je moje, od nogometa. Tako da ih može biti stid i sram. Ljudi me stalno pitaju zašto nisam u reprezentaciji, svi su mi htjeli pomoći, ali oni, oni su dno dna“, rekla nam je vidno razočarana Maca Maradona.
O poslu i prijateljima
U teškim trenucima spas su joj bili prijatelji s kojima i danas svakodnevno igra nogomet. Oni su joj pomogli pronaći posao i tako joj omogućili da prehrani sebe i bolesnu majku. Danas, kaže, na sve to gleda s osmijehom i bez gorčine:
„Nisam zaradila, iako sam mogla. Nemam novca kao drugi, ali sam sretna – a to je ono što oni nemaju. Di ti je Šuker? Tko danas čuje za Šukera? A bio je najbolji strijelac. Svi padnu. Mnogi su, nažalost, i umrli. Umro mi je i Ćiro, kojeg sam jako voljela. Znao mi je reći: ‘Maradona, samo čuvaj noge’“, prisjeća se Marija.
Danas radi u URIHO-u, Ustanovi za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, gdje obavlja posao domara. Kaže da je presretna, jer je ljudi na poslu poštuju, vole i cijene njezin rad. Iako je već bila pred mirovinom, na nagovor kolega i šefice odlučila je ostati još koju godinu. „Radit ću još godinu, dvije, pa ću onda u zasluženu mirovinu“, kaže uz svoj prepoznatljivi osmijeh Maca Maradona.
O podcjenjivanju u nogometu
Na pitanje „Jeste li ikada osjetili podcjenjivanje zato što ste žena u sportu?“ Macin nas je odgovor iznenadio. Kaže kako osobno nikada nije osjetila podcjenjivanje, ali ju je uvijek pogađalo kada bi muškarci ili publika omalovažavali njezine suigračice.
„Kaj će te vi, uhvatite se kuhače, nije za vas lopta ni nogomet. Ali kad su vidjeli kako se igra, puca i dribla, odmah su došle pohvale i slavlje“, prisjeća se kroz smijeh.
Život Mace danas
Danas se Maca i dalje aktivno bavi sportom. Nogomet igra rekreativno s prijateljima nakon posla, ali priznaje da joj je najveća ljubav postalo trčanje – osobito po ekstremnim uvjetima.
„Evo, i sad kad završimo ovaj intervju, ja bježim doma, presvlačim se i idem van trčati. Najviše volim kišu – obožavam trčati po kiši ili po jakom suncu. Kad je svima vruće ili hladno, tada ja ubijam! Trčim i uživam, to ti je, znaš, Bog dao“, priča kroz osmijeh Maca Maradona, neiscrpna legenda hrvatskog sporta.
Danas, nakon desetljeća provedenih na terenima, Maca Maradona ne traži priznanja ni nagrade. Njih se nauživala i previše. Sve što želi jest pošten život, osmijeh na licima ljudi koje susreće i osjećaj da je iza sebe ostavila trag. Njezina je priča podsjetnik da istinska veličina nije u trofejima ni novcu, već u srcu, upornosti i ljubavi prema onome što radiš.
Marija Matuzić ili Maca Maradona – žena koja je nogomet živjela, disala i igrala iz čiste ljubavi, pokazala je da legende ne nestaju s travnjaka. One ostaju zauvijek u ljudima koji ih pamte.
