APSOLUTNI JE HIT, A HRVATI NISU NI ČULI ZA NJEGA! Trofejni hrvač nam ispričao životnu priču: ‘Svaka čast Cro Copu, ali…’

Foto: Berislav Rožman

Proslavljeni hrvatski Olimpijac, Božo Starčević, prošle je nedjelje osvojio uzastopno peto zlato na Zagreb Open Grand Prix-u.

Nakon što su se slegli dojmovi i nakon što je Starčević proslavio novi trijumf, odradili smo intervju u kojem nam je otkrio neke možda i nepoznate detalje iz svoje uspješne i bogate karijere.

Starčević nam je otkrio sve, od svojih početaka, razvoja, ciljeva u karijeri pa do toga tko ga financira i može li se od ove karijere živjeti.

Zašto ste odabrali upravo hrvanje kao svoju karijeru?

Hrvanje sam zapravo odabrao skroz slučajno. Stariji brat je otišao na trening hrvanja te sam otišao vidjeti kako to izgleda. Tadašnji trener, Mario Bajić, mi je rekao da pokušam hrvati i nakon dva do tri dana mi je rekao kako idemo na turnir. Meni je to, naravno, bilo čudno s obzirom na to da treniram gimanstiku i rekao sam da ne mogu. Ipak, uspio me nagovoriti i na turniru sam bio prvi. Hrvanje mi se svidjelo, a i vidio sam da sam uspješan pa sam odlučio i ostati u tome.

Što ste do sada sve osvojili?

Krenuo sam od seniorskog prvenstva države koje sam osvojio nekoliko puta. Zatim sam na seniorskom prvenstvu Europe osvojio treće mjesto.  Uz to, naveo bih i međunarodne turnire i Zagreb Open turnire koji sam osvojio već pet puta. No, na prvenstvu svijeta imam izgubljenu broncu, na Olimpijskim igrama, također, izgubljenu broncu te izgubljeno finale protiv Rusa.

Prošli vikend osvojili ste zlato na Zagreb Open Grand Prix-u, i to peti put za redom. Kakav je osjećaj osvojiti zlato, i to na domaćem terenu ispred zagrebačke publike?

Osvojiti zlato na Zagreb Openu je svakoga puta sličan osjećaj. Ali, čini mi se da je iz godine u godinu sve jače zato što je i turnir sve jači, publike je sve više i s obzirom na to da sam sva ta zlata uspio osvojiti u nizu stvara mi se dodatan pritisak. No, sada kada sam ga već pet puta osvojio, mislim da ako ga više, ne do Bog, nikada ne osvojim, onda nema veze jer pet puta osvojiti Zagreb Open znači pet godina biti na vrhunskome nivou što je veliki dar od Boga.

Domaća publika je, naravno, strašna stvar jer osjećam taj teret publike na leđima. Neki bi rekli kako ti publika daje dodatna krila, što je istina jer daješ najviše od sebe. Ali, jedan dio tebe uopće ne bi htio hrvati taj dan kada znaš koliko ljudi dolazi, a drugi dio tebe baš želi hrvati. U takvim sam trenucima, na svu sreću, dobro odreagirao i volim taj dodatan pritisak. Publika koja razumije hrvanje je drugačija od one publike koja dođe pogledati nekakav sportski događaj na stadion jer apsolutno svaka osoba koja dođe gledati hrvanje se u njega i razumije – svaku nijansu, svaki pokret koji se događa, i to je kvalitetna publika.

Imate li afiniteta, kao mnogi hrvači, dodati još koju borilačku vještinu i prijeći u MMA te tamo tražiti karijeru? 

Dok sam bio mali, uzor mi je bio Mirko Filipović, stalno sam ga gledao i imao sam ga u sobi na zidu. Da mi je netko u tom trenutku rekao ‘nema hrvanja’, možda bih i trenirao Ultimate Fight, ali sada s 30 godina, ni ne razmišljam o tome, a i promijenio sam neke poglede na svijet. Smatram kako je hrvanje osnovna baza za svaki borilački sport, a pogotovo za Ultimate Fight. Naravno da hrvači imaju najbolju predispoziciju da odu iz hrvanja u Ultimate Fight, ali ja jednostavno to ne bih napravio jer hrvanje smatram drugačijim sportom – protivnik nije skoro pa nikada ozlijeđen do te mjere da ne može nastaviti meč, rijetko se događaju ozljede i zbog toga mi je ovo puno ljepši sport.

MMA naravno cijenim i poštujem i drag mi je i Stipe Miočić. On je jedan primjer kako bi se netko tko se bavi MMA-om trebao ponašati i izgledati, stvarno je gospodin. Za ove ostale smatram kako previše glume i rade šou od toga i mislim da to dugoročno neće donijeti dobro ovome sportu, trebaju postati puno normalniji i pristojniji.

Možete li nakon ovog posljednjeg uspjeha reći kako ste ostvarili svoj cilj ili je taj cilj možda nešto više? 

Nakon osvajanja Zagreb Opena, i to po peti puta, naravno da sam s jedne strane u potpunosti miran i zadovoljan. Moja karijera je, uz tu europsku broncu i olimpijske igre u Riju, uspješna i odlična. Ali, ispred sebe imam još 2-3, a možda i četiri kvalitetne godine za odraditi te se nadam da ćemo zakačiti neku europsku ili svjetsku medalje, a olimpijska medalja bi bila točka na i.

Kakav je status i općeniti razvoj hrvanja u Hrvatskoj, odnosno ima li uopće uvjeta u Hrvatskoj za hrvanje ili je ono puno razvijenije u nekim drugim državama?

Status je trenutno jako dobar i raste, Dom sportova je svake godine sve puniji i puniji, a imam i osjećaj kako bi uskoro ta dvorana mogla postati mala za finale. Što se tiče samih uvjeta, rastemo iz godinu u godinu. Zagrebačko hrvanje ima najveću koncentraciju kvalitete hrvatskoga hrvanja, gotovo svi reprezentativci su iz Zagreba i imamo oko osam klubova u kojima se kvalitetno radi.

Savez hrvačkih sportova grada Zagreba radi dobar posao i uvijek se ulaže u mlade, kako i u strunjače i materijale potrebne za trening. Po mome mišljenju, budućnost hrvanja nije upitna jer će uvijek netko doći. Na Zagreb Openu je sada jedan mladi dečko, Karlo Kodrić, osvojio treće mjesto tako da definitivno imamo budućnost.

U kakvim ste uvjetima do sada trenirali, odnosno, započinjali i razvijali svoju karijeru?

Trenirao sam od samih početaka na Kineziološkom fakultetu u klubu Metalac gdje su uvjeti bili dobri, što se tiče strunjača i trenera. Naravno da sam uz to trenirao i sam – išao u teretanu, dizao utege. Bilo je možda i nekih težih trenutaka, no meni je to sve normalno. Čim sam napravio neke zapaženije rezultate, odnosno kada sam osvojio peto mjesto na prvenstvu svijeta u juniorima, Olimpijski odbor me počeo pratiti sa razvojnim programima.

Ako je netko dobar i dovoljno kvalitetan da pokaže nekakav kvalitetniji i zapaženiji rezultat, koji ne mora nužno biti ni medalja, Olimpijski odbor će ga početi pratiti, a naravno da je tu i klub, a onda uz to sve dolazi i zagrebački športski savez koji na temelju kategorizacije isplaćuje stipendije. Kada se to skupi s te tri stane – Olimpijski odbor, Zagrebački športski savez i klub, uvijek sam mogao tijekom studija normalno i trenirati i studirati, nikada nisam morao nešto dodatno raditi sa strane.

Financirate li svoju hrvačku karijeru sami? Imate li možda sponzore, pokrovitelje ili se financirate na neki treći način?

Trenutačno sam zadnje dvije godine u Vojsci kao vojna pričuva gdje su sa mnom i braća Sinković i ostali sportaši koji su napravili zapaženije rezultate i koji su Olimpijci tako da nam Vojska mjesečno plaća 4000 kuna. Uz to, uvijek imamo i krub i stipendije Zagrebačkog športskog saveza i Olimpijski odbor tako da se skupi više nego od normalne hrvatske plaće, ali opet, nećemo se obogatiti s hrvanjem.

Hrvački savez ima sponzora, ove godine je to HEP, ali taj novac ide Savezu. Osobno nemam nikakvog sponzora jer nisam takva osoba, ali u budućnosti – nikada se ne zna.

U jednom trenutku karijere je bilo posebice teško, 2012. i 2013. godine, i tada mi je građevinska tvrtka GPV iz Gospića najviše pomogla. Taj čovjek mi je bio sponzor i imali smo odličnu suradnju dvije godine, ali onda sam otišao u Bundesligu i drugim putem, ali sve se lijepo završilo.

Komentari