Zagorsko selo zamijenila je Zagrebom: Bez dlake na jeziku progovara o Zagrepčanima

Sitana Omer

Od djevojke sa sela do djevojke u gradu.

Kada živiš u Zagorju, odnosno dalje od metropole, osjećaj užurbanosti, gužvi, drugačijeg mentaliteta društva i povećeg broja ljudi je nepoznat i tada teško zamisliv, kao i činjenice da tvoji susjedi (više) ne znaju broj cipela koji nosiš i da ih ne zanima iz koje si obitelji. Zanima ih samo da ne puštaš preglasno glazbu u za to neprikladno doba. Pošteno.

Vrijeme leti brže nego što smo toga u određenom trenutku svjesni, na neki način pokušavamo zadržati sve posebne trenutke u sigurnosti svoga kraja, svog društva i okoline, podsvjesno svjesni da će tome kad tad doći kraj, no opet… svaki rastanak je težak, a život nije film koji možemo uvijek ponovno puštati. Sad si tu, sutra možda nećeš biti.

Odlazak u velegrad

Tako je bilo i sa odlaskom iz malog mjesta u veliki grad. Jučer zajedno plačemo na maturalnoj zabavi, sutra si već Pale sam u gradu. Vjerojatno je jedan dio ljudi jedva čekao da se makne iz svoga kraja u (toliko) “razvikani” Zagreb, no očito ja nisam bila jedna od njih, barem ne tada.

Naravno, rastanci su bili dramatični i osjećajni, sukladno mom karakteru, a slično srcedrapajućim filmovima koji vas nakon određenog vremena počnu iritirati. Dolazak na željeznički kolodvor, konstantno provjeravanje na sat i “koliko još minuta imam”, osjećaj bespomoći, čak i izbjegavanje daljnih razgovora s partnerom i s roditeljima. Suzne oči i gutanje knedle nisu bili od velike pomoći kada ti je sve već dovoljno napeto, kada si vezan za obitelj, partnera i prijatelje i naviknut na “svoje”.

Žudila sam za odlaskom iz Zagreba

Zagreb je dotad bio tek povremeni izlet. U glavi sam stvarala scenarij kao da odlazim na drugi kontinent, a ne u grad koji je sat vremena udaljen, tako da sam samoj sebi silnom dramatikom još više otežavala cijeli “proces” prilagodbe. No ipak, različiti smo, prilagođavamo se ili sporije ili brže. Ja nekako uvijek biram sporije pa zato uvijek biram i deblji kraj, jer zašto bi život bio jednostavan?

Prva noć u Zagrebu stvorila je osjećaj kao da sam upravo preživjela traumu pa slijedi oporavak. Automatski mi je takav stav utjecao i na prvi mjesec na faksu – ja kao stvorenje ispod velike kose koje sjedi na klupi i čita Charlesa Bukowskog jer sam tad mrzila cijeli svijet, a Bukowski ga vjerno mrzi u svakoj svojoj knjizi, tako da je bio savršen partner u blokiranju bilokakve socijalizacije ili pokušaja ostvarivanja kontakta, kratkotrajnog ili dugotrajnog.

>>>ULICE ČUVAJU TAJNE: Zagrepčani, kada ste zadnji put prošetali ovim biserom? (FOTO)

Dani su prolazili u stalnoj misli kako jedva čekam petak, ulazak u bus ili u vlak, dolazak doma… i maminu kuhinju. I onda mjesec dana ista priča koja je bila zamorna kao što i zvuči – suze kao da sam navršila 5 godina i nisam dobila Kena na poklon, a ne kao da sam postala brucošica.

Gubljenje po tramvajima i ogromne gužve

U prilog definitivno nije išlo gubljenje po tramvajima i upoznavanje grada na krivim lokacijama i u krivo doba. U Zagorju sam ipak navikla na to da svugdje idem busom ili autom, da su ljudi manje nervozni i da mi neće trubiti jer nisam krenula iste milisekunde kad je na semaforu bilo zeleno.

Photo: Igor Kralj/PIXSELL
Photo: Igor Kralj/PIXSELL

U Zagrebu je bilo obrnuto jer je ovdje bila prisutna ogromna gužva, ljudi koji ne prolaze kroz lančanu automobilsku nesreću već kroz lančano trubljenje (koje se u Zagorju znači “vjenčanje” i veselje, a ne nervozu), uz činjenicu da ti se ljudi neće nasmiješiti ako si nespretan pješak, već te počastiti nizom divnih komentara za dobro jutro. Ovdje su vozači poput loše skuhane kave u prerano doba kada ti to najmanje treba.

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Također, ona razlika koja me i sada, nakon više od 4 godine ovdje na određen način i fascinira, jest hladnoća i ravnodušnost u ljudskim odnosima. Teško mi je bilo naviknuti se ne pozdraviti svaku osobu na ulici jer se u mome mjestu ipak “svi znaju”, a pozdravljamo se čak i ako se ne znamo. [/box]

Ovdje se ljudi pogledavaju jedino ako netko ima košaru punu voća na glavi (ili susjed s mikrovalnom u tramvaju prvi tjedan faksa). Imala sam osjećaj da, kad bih se srušila od slabosti usred tramvaja, netko bi reagirao tek nakon 10 minuta, i to vjerojatno zato jer mu smetam na prolazu do sjedećeg mjesta. Bio je to drugačiji mentalitet što se tiče bliskosti, odnosa i slučajnog osmijeha, kao i toplog pozdrava koji i lošu kavu učini dobrom. To je ipak stvaralo određeni pritisak i nelagodu pri izlasku iz stana.

Prijateljstvo sa Zagrebom i Zagrepčanima

No, počeo je i taj proces prilagodbe polako, ali sigurno: upoznavanje novih ljudi, bilo na faksu ili vani, upoznavanje zagrebačkog noćnog (i dnevnog) života i sve što on nudi, jarunske i gornjogradske šetnje, upoznavanje predivnog grada, studentski život i studentski poslovi, vraćanje kući u jutarnjim satima, veselje zbog povratka u Zagreb zbog smanjenih mogućnosti ostvarivanja vlastitih interesa u mom malom mjestu. Zavoliš Zagreb, zavoliš ljude koje upoznaš kroz godine, zavoliš kupnju kebaba pri povratku iz izlaska, a tu i tamo se zbilja nađe slučajni prolaznik koji ti popravi dan, makar to bio i ZET-ovac. I tada nije bilo važno što sam “još jedna” u nizu “dotepenaca”, naprotiv, bila sam jako dobro prihvaćena “dotepenka”.

Uz to ide veliki plus za mentalitet ljudi što se tiče razmišljanja – manja opterećenost i veća opuštenost, inteligentni i duboki razgovori u kojima shvatiš i naučiš puno toga, ali i podijeliš neka dotad skrivena razmišljanja, mišljenja i stajališta, uz veliku dozu tolerancije u okolini i uz zanimljive ljude. I onda shvatiš da samome sebi trebaš u životu dati vremena i biti strpljiv, trebaš dati vremena novom mjestu i novim ljudim. Ovo nije neka traumatična situacija ili velika promjena, objektivno gledajući, no subjektivno ipak je.

Zagreb je divan!

Zagreb je divan, mističan i može dati više nego uzeti, ovisno o tome koliko ga se trudiš upoznati, isto kao i s ljudima s kojima smo okruženi. Zaključak? Zagreb ima nevjerojatan šarm i krije puno više kada “zagrebeš” ispod površine. Zaljubila sam se u ovaj grad i njegove ljude, zaljubila sam se u prvi osmijeh, prve suze, iznimne ljude i priče koje je Zagreb ispričao zajedno sa mnom.

kava šalica kave

Naravno, nikad neće zamijeniti osjećaj povratka u mir, spokoj i zelenilo zagorskih brda i dolina, povratak obitelji i prijateljima, no i povratak u Zagreb je sada, nakon toliko godina, divan; dobra kava u prerano doba kada ti to najviše treba.

>>> ZAGREB OČIMA DJEVOJKE IZ MALOG GRADA: Ovih pet stvari u glavnom gradu me oduševilo (FOTO)


Komentari