Ulični svirači sigurno su jedan od najljepših simbola našega grada.
Šetajući kroz centar Zagreba, ne možete ne primijetiti prekrasan i snažan glaas koji dolazi sa Cvjetnog trga. Nismo mogli odolijeti, a da ne otkrijemo o kome se točno radi. Put nas je doveo do pravog zagrebačkog predstavnika grungea – Kristian Štrbac ili umjetničkim imenom Chris Ian, ispričao nam je svoju priču te iskustva zagrebačkih uličnih svirača.
“Prvi puta na cesti sam počeo svirati 2000. godine, gdje sam se sjeo tu dolje u Oktogon te sam shvatio da u isto vrijeme mogu raditi ono što volim i usput zarađivati novac. Jednostavno sam spojio ugodno s korisnim i onda sam negdje 2002. počeo skoro pa svakodnevno svirati vani. Tako da, eto, sviram već dobrih 14 godina na cesti.”, rekao nam je Kristian Štrbac koji se predstavlja pod umjetničkim imenom Chris Ian.
Odmah smo uočili kako su mnogi prolaznici zadivljeni njegovim talentom. Osim na ulicama Zagreba, pjeva i u bendu.
“Imamo dva benda, a sad smo svirali i na Inmusicu svirali prije tjedan dana. Jedan bend se zove Killed A Fox, a drugi se zove Malady Lane i mi smo iz kolektiva House of Pablo. Uglavnom, bavim se kompletno samo s time, više-manje. Sva sreća pa gaža ima”, veselo je nastavio naš razgovor.
“Najviše sviram na Cjetnom jer je tu ipak najveća cirkulacija ljudi… mislim, možeš i drugdje svirati al’ nekak’ sam se tu već naviknuo, a i znam više-manje te lokacije gdje te nitko neće gnjaviti dok sviram. Tu sam si doma. Kad sam bio mlađi mogao sam svirati i pjevati po pet sati bez beda, a sada kada sam stariji, imam 29 godina.. dobro nisam prastar, sviram oko dva sata kako bi mogao i drugi dan doći svirati. Ne želim se potrošiti u jedan dan, jer onda dva dana moram doma pajkiti i oporavljati se, čisto radi glasnica. “
”Prije sam zarađivao 100 kuna po satu, danas tek dvadesetak…”
Dok prolazimo pokraj uličnih svirača, nerijetko se pitamo pjevaju li zbog novca ili jednostavno iz osobnog gušta. Upravo to smo pitali ovog mladog nadarenog glazbenika koji svoju gitaru nije ispuštao iz ruku.
“Pa, prvo je bilo iz osobnog gušta, a kasnije, što si stariji treba ti lova. No, da mi to postane doslovno napor, više to ne bi radio, al’ ak’ mi nije u ovih 13, 14 godina onda očito i nebude tako skoro”, kroz smjeh nam je rekao Kristian.
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]”Do prije negdje četiri godine sam zarađivao po 100 kuna po satu, a sad ti može biti 20 kuna po satu, a može biti 150 kuna po satu, ne možeš znati, a prije je to bilo ziher, znači sto posto. Prije nisam mogao tu doći i svirati sat vremena i ne zaraditi 100 kuna. A sada ljudi više nemaju toliko novaca, i naravno da je pala i zarada.”[/box]
Naime, različita su stajališta ljudi prema ovakvoj vrsti umjetnosti. Nekima se sviđa, nekima uopće ne, neki hvale, dok neki i osuđuju. Svoje mišljenje rekao nam je i mladi gitarist: “Postoje i pozitivna i negativna iskustva podjednako. Možeš doći jedan dan i naletit na užasno negativne ljude, ljude koji te hoće izmaltretirati, koji ti hoće ukrasti novce, koji te žele doslovno ubiti. No, s druge strane ima ljudi koji dolaze tu i doslovno se rasplaču dok sviraš, tako da, ono, fifty-fifty”, otkrio nam je Kristian svoja iskustva.
Ono što također mnoge prolaznike zanima je koliko ovakvi ulični svirači dnevno zarađuju novaca. Znamo kako su se vremena promijenila, ali ne na bolje već na gore što nam je on također i potvrdio.
“Evo točno ću reći. Do prije negdje četiri godine sam zarađivao po 100 kuna po satu, a sad ti može biti 20 kuna po satu, a može biti 150 kuna po satu, ne možeš znati, a prije je to bilo ziher, znači sto posto. Prije nisam mogao tu doći i svirati sat vremena i ne zaraditi 100 kuna. A sada ljudi više nemaju toliko novaca, i naravno da je pala i zarada.
Svjedoci smo kako je danas zaista mnogo uličnih svirača koji sviraju baš sve…od klasične do country muzike, a ono što je zanimljivo, radi se o izrazito mladim sviračima.
“Pa kad sam ja počeo nije nas bilo toliko, bilo je možda, da sad ne bubam bezveze troje, četvero. Jer ja sam tu preko cijele godine, a ekipa najviše dođe prek’ ljeta svirati, a ja sam tu i po zimi i po kiši i snijegu i ne znam šta, ali u zadnje vrijeme, u zadnjih pet godina fakat je došlo dosta mlađe ekipe. Ljudi sa violončalima, violinama, zaista dosta mladih ljudi od nekih četrnaest godina“, pojasnio nam je u nastavku razgovora.
Budući da nam je ispričao pomalo začuđujuću činjenicu kako se neki ljudi odnose prema ovakvim uličnim umjetnicima, naveli smo ga da poruči javnosti ono što mu stoji na duši.
“Svatko ima pravo na svoje mišljenje. Ako nekome to ne paše, ne mora mu pasati, nisam ja tu da ja sve njih zadovoljim niti da pašem svakome posebno. Ja sam tu da podijelim one iskrene osjećaje koje imam, i onda ako netko to prepozna, onda sam ja ispunio svoj dio. Ako ja nikome ne namećem svoje mišljenje, onda neka se ne nameće niti tuđe mišljenje meni”.
Na samome kraju našeg intervjua, ovaj je talentirani glazbenik sve ljude dobre volje i ljubitelje kvalitetne muzike pozvao u Vintage Industrial Bar, gdje će svirati kako kaže “akustično”, a na e-mail naše redakcije uskoro bi trebao stići link u kojem će nam objaniti sve u detalje.
