Cijeli život slušam od staraca kako sam “mentalno zrela” i do danas nisam skužila je li to dobro ili loše.
Uostalom, ne mislim da sam nešto “spešl” jer je većina mojih vršnjaka u gotovo istom mentalnom rangu sa svojim roditeljima koji su, sve mi se čini, sami krivi za to.
Umjesto Toma i Jerryija dopustili su nam gledati japanske crtiće u kojem lik koji padne u provaliju ne preživi, ali već u drugoj epizodi ide u nove pustolovine (kao što je to činio neki kojot), već fakat umre. Uz to, nešto što odrasli zovu “beba”, mojoj je generaciji nepoznato… Koja beba s dudom? Za rođendan su se nizale dugonoge Winxice napućenih usnica koje su nam trebale biti primjer (kompleksi), a kad smo malo “ostarili” (sa 7 recimo), pali su laptopi, mobiteli i tableti…
Jesam li si ja sama ukrala djetinjstvo? Moram reći da je to ekstremno čudno. Sada mi je čudno. Tada mi je bilo genijalno. Nisi fora ako nemaš svih 5 Bratzica. Ali dobro, ne žalim se…
Na nesreću, moju “mentalnu zrelost”, prati zreo glas, pa kad se javim na telefon sugovornik s druge strane misli da priča sa ženom koja cijeli svoj život ne gasi cigaretu. Pa mi se često događaju ovakvi telefonski razgovori pri čemu se ja javim sa: – Halo? – Halo, gospođo imate minutu za anketu? – Ali, čekajte, ja… – Recite, kojoj političkoj opciji ste skloni? Jeste li upoznati s Milanovićevim programom? – Ma, gledajte, ja… – Vidite, Milanović u sljedećem mandatu obećava…. – Alooooo, stanite! Ja sam dijeteeee! Koji Milanović?
Onaj koji je potopljenima pričao kak mu je procurila pipa? Jel vi trebate nekog punoljetnog možda? Ja sigurno nisam punoljetna. Mislim…
Ili razgovor ovakvog tipa: – Halo gospođo, jeste li već zauzeli stav o Karamarku? – KAAAJ? Kakav Karamarko? Jel to onaj koji je oženjen za frizerku? O Kalamarku iz Spužve Boba imam stav (odašilje čudnu vibru), al o ovom fakat nemam! Žena mu je zgodna, to je sve! Trebate moju mamu možda? Ja sam maloljetna!
I uporno tako… Mislim, ma koliko bila “mentalno zrela” ne mogu imati stav o političarima... To i nije tak čudno jer vidim da odrasla škvadra isto ne zna kaj bi više mislila. Mogu imat stav o Justin Bieberu, recimo. Nisam neki fan, al baš mi je palo na pamet kako mu nije lako pored toliko slave.
Moram priznat da sam nakon prvog teksta u djeliću sekunde i u nekom milijuntom postotku osjetila “čar” slave. Mobitel nije prestao zvoniti, inbox pun poruka, pokude, pohvale, komentari i zahtjevi za prijateljstvo… I baš sam se tad sjetila Justina Biebera… Mislim, jadan on! Kak da ostane normalan? Probudi se ujutro i izađe na balkon, pa se počeše po nosu. Drugi dan na svim naslovnicama njegova slika s ogromnim naslovom “Justin Bieber kopa nos!” Halo? Kak da ostane normalan? Eto, sve do jučer sam mislila da je prepotentni napuhanko koji se drogira, a već danas mi ga je žao.
Zašto odjednom pričam o tipu čiju glazbu čak ni ne volim? Pa zato što sam tinejdžer! O njemu moram i mogu imat mišljenje… A ne o frizerkinom mužu i onom koji je imao potop u stanu…
