Muzej grada Zagreba već sedamnaestu godinu tijekom zadnjeg vikenda fašnika priređuje edukativni program Žive slike.
Taj nekomercijalni muzejski projekt, organiziran po uzoru na slično događanje koji je priređivano krajem 19. st. u Zagrebu, zasniva se na kostimiranju svih djelatnika muzeja, vanjskih suradnika i prijatelja Muzeja u likove iz zagrebačke prošlosti. Likovi se posjetiteljima predstavljaju u prvom licu tumačeći osobnu povijest i povijest grada u vremenu u kojem su živjeli.
U stalnom postavu Muzeja s posjetiteljima razgovaraju i povijesna događanja tumače kralj Bela IV., prvi zagrebački biskup Duh, Crna kraljica Barbara Celjska, gradski sudac Adam Balogh, zvonoljevač Henrik Degen, barunica Ana Marija Rauch, prva dimnjačarka Uršula Wolf, pilot balona “Turul” Johann Muki Mannsbarth, arhitekt Viktor Kovačić, gradonačelnik Janko Holjac, fotografkinja Antonija Kulčar/Foto Tonka, izumitelj Slavoljub Penkala, zlatar Slavoljub Bulvan i brojni drugi.
Tijekom trajanja Živih slika najavljivat ćemo izložbu posvećenu operetnoj primadoni Ruži Cvjetičanin čija je realizacija planirana sredinom 2016. godine. U ulozi Ruže Cvjetičanin nastupat će solistica Gradskog kazališta Komedija Danijela Pintarić koja će u prostoru Muzeja izvoditi operetne arije.
U predvorju Muzeja za najmlađe posjetitelje bit će organizirana kreativna radionica Boje na licu. Zainteresirani posjetitelji izrađivat će fašničke šešire i maske pomoću boje za lice uz stručni nadzor muzejske pedagoginje, vizažistice i dizajnerice.
Žive slike su besplatno događanje, „dani otvorenih vrata“ za posjetitelje Muzeja.
Neki od likova koje će na Živim slikama ove godine posjetitelji susresti u prostoru stalnog postava Muzeja grada Zagreba su:
Antonija Kulčar (Foto Tonka): jedna je od najpoznatijih hrvatskih fotografkinja. Karijeru je započela učeći kod fotografa Rudolfa Mosingera. Portretirala je brojne Zagrepčane i pripadnike tadašnje društvene i kulturne elite. Stekla je titulu kraljevskog dvorskog fotografa.
Kristofor Stanković: zagrebački trgovac koji je 1834. godine na bečkoj lutriji osvojio glavni zgoditak te dobivenim novcem financirao izgradnju kazališta na Gornjem Gradu. Kazalište je u doba Hrvatskog narodnog preporoda bio jedno od središta nacionalnog kulturnog života.
Johann Muki Mannsbarth: pilot balona “Turul” pri prvom zračnom letu nad Zagrebom 1905. godine. Posada s pilotom za šest sati leta snimila je prve fotografije Zagreba i okolice iz zraka. Svojim “Opelom” pratio ih je Ferdinand Budicki, pionir automobilizma i zrakoplovstva, koji je i sam sljedeće godine letio balonom “Excelsior” od Zagreba prema Kvarneru.
Slavoljub Penkala: izumitelj i dioničar tvornice za proizvodnju grafitnih mehaničkih olovaka i pisaćeg pribora. Godine 1909. izrađuje zrakoplov po svojim zamislima i nacrtima. U vrijeme izgradnje zrakoplova sagradio je hangar na vojnom vježbalištu u Črnomercu i tako otvorio prvo uzletište u Hrvatskoj. Godine 1910. izveo je prvi javni let u Zagrebu. Godine 1907. na početku Tuškanca Slavoljub Penkala otvorio je laboratorij za proizvodnju kemijskih pripravaka. Tu je izumio insekticid za ubijanje štetočina Krepax i lijek protiv reumatskih bolova Radium D.
Nuši Poljan: Zagrepčanka čija se haljina šivana za Novinarski ples čuva u stalnom postavu Muzeja grada Zagreba. Uz haljinu sačuvan je račun krojačkog salona Vogue iz Gundulićeve ulice gdje je haljina sašivena i portretna fotografija Nuši Poljan snimljena u fotografskom ateljeu Foto Tonka.
Sofija Stanković: supruga Milana Stankovića, bili su vlasnici obiteljske kuće na uglu Ilice i Trga bana Jelačića. Poslije potresa 1880. god. nadogradili su treći kat kuće prema projektu arhitekta Hermana Bollea. Toje bila prva trokatnica na Jelačićevom trgu. Kuća je u vlasništvu obitelji Stanković bila do 1916. godine.
Margareta: upraviteljica gradskog špitala (ubožnice) sv. Marije na Gradecu. Ubožnica se nalazila unutar gradskih bedema na Markovom trgu, na jugoistočnom uglu kasnije Banske palače. Ova institucija za zbrinjavanje siromaha – pauperes prvi se put spominje krajem 14. st. Sredinom 15. st. povijesni izvori bilježe da je na čelu ubožnice žena te potrđuju da nisu svi upravitelji “kuće siromaha” morali biti sve
