Tartuffe Matije Ferlina i Zagrebačkog plesnog ansambla premijerno u Svetvinčentu

Staging a Play: Tartuffe, nova predstava koreografa i redatelja Matije Ferlina u produkciji i izvedbi Zagrebačkoga plesnog ansambla, premijerno će biti predstavljena 25. studenoga u Mediteranskom plesnom centru u Svetvinčentu te potom 4. prosinca u Zagrebačkome kazalištu mladih. Reprizne izvedbe slijede 26. studenoga u Svetvinčentu te 5. prosinca u Zagrebu. Projekt nastaje u produkciji Zagrebačkog plesnog ansambla i suradnji s Istarskim narodnim kazalištem – Gradskim kazalištem Pula, Zagrebačkim kazalištem mladih i Mediteranskim plesnim centrom.

Nakon izuzetno uspješne inscenacije drame Staklena menažerija Tennesseeja Williamsa 2015. godine, koja je funkcionirala kao osnova za kreiranje prvog rada iz ciklusa Staging a Play, Matija Ferlin nastavlja istraživati područje između tjelesnog izričaja/pokreta i konvencija kazališnog jezika. U drugom radu iz spomenutog ciklusa Ferlin se posvetio jednoj od najpoznatijih svjetskih komedija, Molièreovoj Tartuffe. Iako Ferlin već potpisuje nekoliko radova koji uključuju neki oblik izvedbenog teksta (Samice, Istovremeno drugi, Mi smo kraljevi a ne ljudi, Sad Sam Lucky), u ovom se ciklusu autor prvi put suočava s kanonskim djelima dramske umjetnosti. Scenografiju potpisuje Mauricio Ferlin, glazbu Luka Prinčič (glazba) a dramaturgiju Jasna Jasna Žmak. Predstavu izvode Petra Chelfi, Andreja Jandrić, Domagoj Janković, Darko Japelj, Sintija Kučić, Marin Lemić, Roberta Milevoj, Petra Valentić i Kasija Vrbanac.

U skladu sa specifičnom poetikom koju je Ferlin dosad razvio u svom radu na drugim projektima, modus njihove inscenacije u okviru serije Staging a Play dovodi pod znak pitanja same temelje na kojima se koncept inscenacije u dramskom diskursu interpretira. Konkretnije, to u ovom slučaju podrazumijeva prenošenje dramskog predloška iz tekstualne u koreografsku domenu. Još konkretnije, verbalne replike zamijenjene su ovdje fizičkim vokabularom, a dramski se tekst, umjesto kao tekstualni predložak, koristi kao slojevita koreografska partitura.

Zadržavajući čitavo vrijeme izvedbe svih devetoro izvođača, koji plešu tijekom svih pet činova, Ferlin je kreirao kompleksni izvedbeni aparat u kojem su tijela u prostoru jedini nositelji narativa, koji za vrijeme izvedbe neprestano premješta između pokušaja dekonstrukcije i pokušaja rekonstrukcije.

Tjelesna ekspresivnost pritom ne slijedi dramske konvencije, nego nastaje iz konceptualna tretiranja pokreta koji titra na granici ilustrativnog i apstraktnog, Izbjegavanje doslovnosti gestikulacije, uz neprestano aludiranje na nju, omogućuje stvaranje suptilne koreografije značenja čiji registri nikada nisu strogo fiksirani, a kojoj se pridružuje i paralelna orkestracija prisutnosti čitavog ansambla koji ni u jednom trenu ne napušta pozornicu. Angažirajući sofisticirani koreografski mehanizam koji je razvijao i u prethodnim projektima, Ferlin ga u ovom projektu mjestimice sudara s koncizno razrađenim koreografijama koje, s gotovo konstruktivističkim kostimima, dramskom predlošku pridaju novi sloj začudnosti te tako otvaraju dodatne mogućnosti njegove inscenacije i interpretacije.


Komentari