U četvrtak, 7. ožujka 2019. u 12 sati, u Arheološkom muzeju u Zagrebu održat će se predstavljanje knjige „Mario Beusan: Emajl“ u izdanju ULUPUH-a. O knjizi će govoriti autorice tekstova u knjizi, dr.sc. Snješka Knežević i akademkinja Željka Čorak, dr. art. Ivana Bakal u ime ULUPUH-a kao izdavača te Mario Beusan.
Knjiga predstavlja umjetnički opus Maria Beusana na području oblikovanja nakita u emajlu. Još od studentskih dana, nakon studijskog boravka u atelieru Jannie Borel u Parizu 1968. i potom u Zurichu 1970., Mario Beusan bavi se oblikovanjem nakita u tehnici emajla na bakru. Nakon prve samostalne izložbe 1973. postaje članom «Ateliera Lujo Lozica», te od tada izlaže svoje radove na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Godine 1982. dobiva prestižnu francusku nagradu za svoj rad u emajlu – VIemme Biennale Intrenationale l’Art de l’Email u Limogesu. Od tada izlaže na velikim svjetskim izložbama umjetnosti u emajlu (Francuska, Njemačka, Španjolska, Kanada, U.S.A., Monaco, Japan).
Knjiga sadrži tekstove Snješke Knežević, Željke Čorak i Jelene Hekman, fotografije radova koji su bili izlagani u Hrvatskoj i na velikim međunarodnim izložbama s temom “Umjetnost u emajlu”, katalog radova, kronološki prikaz izložbi i životopis autora.
„Recimo da se Mario Beusan počeo baviti nakitom u vrijeme koje je zahtijevalo obrate i odstupe od većinskih navika žanra. Prkosno „neplemenite“ materijale radije od „plemenitih“, dinamičnu ravnotežu radije od simetrije, gibljivost i promjenjivost radije od sigurne statičnosti, govor tvari jednakopravno govoru forme. U okviru toga općeg jezika vremena Mario Beusan stvorio je svoj svijet u kojemu do izražaja dolaze i oštrina i mekoća- čitkost obrisa i prelijevanje slikovite površine, jasan projekt i neočekivan ishod (emajl je tehnika kojom se ne može u potpunosti gospodariti). Premda je repertoar korištenih materijala velik, Mario Beusan ipak preferira bakar i aluminij kao podloge za omiljeno slikarstvo emajlom. Najdraži mu je oblik ogrlica, jer u najvećoj mjeri dijalogizira s tijelom, najveće joj je „polje djelovanja“. Oblikujući ogrlice zanima ga jedinstvo „infrastrukture“ i središnjeg motiva, onoga što je bilo zadano kao „lanac“ i „privjesak“. Zato se taj nakit ne „kopča“ nego se natiče, a sredina često predstavlja samo „procvat“ ovalnog „nosača“. Ponekad je riječ o apstraktnoj aglomeraciji, ponekad o člankovitoj, gibljivoj i zvučnoj konstrukciji pomičnih dijelova, a u rijetkim i iznimnim situacijama pojavljuju se i figurativni motivi (ptice).“ (Željka Čorak, iz pogovora)
Knjiga je ostvarena sredstvima Grada Zagreba.
