Kazališna adaptacija hvaljenog romana ‘Sjećanje šume’ Damira Karakaša iz nekog je razloga dobila neopravdano velik broj pozitivnih reakcija, a riječ je o amaterski režiranom i traljavo dramatiziranom pokušaju ozbiljnog kazališta.
Takav rezultat i ne čudi kada se uzme u obzir da je Gavella za kazališno uprizorenje kompleksnog književnog djela odlučila angažirati dvije debitantice, redateljicu Tamaru Damjanović i dramaturginju Ninu Bajsić. Obje autorice supotpisuju i dramatizaciju. I jednoj i drugoj ovo je prvi projekt na velikoj sceni velikog kazališta, no, na žalost, nisu napravile dobar posao.
Dvosatno bez pauze ‘Sjećanje šume’ nije nam ostalo u lijepom sjećanju iz nekoliko razloga. Prvi su nedostatak bilo kakve radnje i bilo kakvog dramskog sukoba, osim već tisuću i jedan put ‘prežvakanog’ sukoba oca i sina u teškim uvjetima odrastanja na hrvatskom selu.
Loša kopija loše ‘Črne mati’
Drugi razlog je i više nego evidentno oponašanje predstave ‘Črna mati zemla’ koja igra u susjednom ZKM-u. U Gavelli smo zapravo gledali ‘Črnu mati zemlu 2’, gotovo istu predstavu s istim motivima, ali na drugoj lokaciji.
U obje je protagonist senzibilan dječak iz siromašne obitelji koji voli nogomet i ima poteškoća s uklapanjem u seoski kolektiv. Jedina razlika je u tome što prvi dječak živi u međimurskom selu i ima problem s mrtvim ocem, a drugi u ličkom i maltretira ga živi pater familias (Darko Milas).
Neke scene doslovno su prepisane iz ZKM-ove režije Dore Ruždjak, npr. scena u razredu u kojoj učiteljica indoktrinira djecu da kliču drugu Titu. Iako ima puno zamjerki i ZKM-ovom uprizorenju sjajnog Novakova romana, tamo je to napravljeno s više duha nego u Gavelli. ZKM je ovoga puta ipak bio pametniji pa je prvu dramsku adaptaciju popularnog književnog naslova povjerio u iskusnije ruke Dore Ruždjak i Tomislava Zajeca.
Kad Ličani zapjevaju
U Gavelli je pak nedostatak iskustva na velikim scenama vidljiv od početka pa do kraja predstave. Otvorena je beskrajno dosadnim i dugim prizorom kojemu je vjerojatno bila namjera predstaviti likove, a i nastavlja se u istome tonu. Na užas mnogih gledatelja, Ličani u predstavi tu i tamo zapjevaju što je bilo posebno iritantno jer su songovi ispali nemušti, nepotrebni, nezanimljivi i neupjevani.
Kada ne pjevaju i ne glume, lica iz predstave preuzimaju ulogu orkestra pa buče, huče i lupaju po razno-raznim predmetima i instrumentima. Umjesto da time dočaraju ‘mističnu atmosferu šume’ i ‘surovost seoskog života’ što je bio neki cilj, proizveli su samo nepodnošljivu kakofoniju i pretrpanost na sceni. Inače sjajnom (kazališnom) glazbeniku Nenadu Kovačiću, ovo je do sad najgori angažman u nekoj predstavi.
Iz fabule je teško pohvatati bilo što bez da se ‘škicne’ u kazališnu knjižicu. Na primjer, uopće se ne vidi da Dječak (Filip Križan) ima srčanu manu, a i kad oboli, doima se kao da je obolio na pluća jer je skakao u kratkim rukavima po kiši. Uvođenje sporednih lica također je dubiozno jer ne saznajemo ništa o njima. Najvidljivije je to kod Tetke iz Zagreba (Barbara Nola) koja na scenu dolazi u kratkoj haljini s pretjerano stiliziranom kosom ala Dolly Parton pa kada ju Otac napadne, gledatelju se čini kao da je u Zagreb otišla baviti se najstarijim zanatom.
Ništa bez ustaša i partizana
Isto tako, dugo vremena treba gledatelju da shvati da Enes Vejzović tumači više lica, a ne samo zločestog lugara koji mrzi Srbe. Posebno bljutavi bouquet svemu daje simultano i dramski posve nepotrebno uvođenje ustaša i partizana koji s vremena na vrijeme promarširaju scenom u pripadajućim uniformama. Mlade su autorice valjda mislile da u današnjem teatru ništa ne prolazi bez invokacije aveti drugog svjetskog rata pa su ih smjestile u predstavu, nek se nađu.
U jednom momentu, vjerojatno da bi naglasile primitivnost ličkog sela uvode i lik djevojčice Srpkinje Marine (Anja Đurinović) čiji je djed bio partizan i koja je u kontrastu s dječacima, unucima ustaša. Dječak protagonist zaljubljuje se u Marinu, a obitelj mu kaže kako ‘ona nije naša’, dok nekoliko scena prije, otac govori pijanom lugaru koji ga kritizira jer kupuje svinje od pravoslavca da ‘nije važno tko je čiji, nego tko je kakav čovjek’ što stvara bezveznu diskrepanciju.
Kao da sve skupa nije dovoljno loše, u nekim se dionicama uvodi i pantomima kojom se pokušavaju dočarati teški seoski poslovi poput svinjokolje, cijepanja drva i radova na polju. Scenski pokret Nikoline Medak ispod je razine onoga što imamo prilike vidjeti na kraju školske godine u predstavama poput ‘Djed i repa’ ili ‘Trla baba lan’.
Zla sudbina Filipa Križana
Na sreću, na terenu sve donekle izvlače prvoborci Gavelline glumačke reprezentacije. Najveće iznenađenje svakako je bio Filip Križan u glavnoj ulozi. Glumac koji je često bezličan i nezamjetan na sceni, ovoga je puta stavom, glasom i emocijom na scenu donio uvjerljivog seoskog kulturnjaka u nastajanju te svojom pojavom spasio ‘Sjećanje šume’ od potpune propasti. Jedini je svladao endemični dijalekt područja oko Otočca u kojem kao da se spajaju sva tri hrvatska dijalekta, a u scenskoj dominaciji uvelike mu pomaže Darko Milas u ulozi beskompromisnog i hladnog, ‘od brda odvaljenog’ ličkog patrijarha.
Međuigra mladog Križana s iskusnim Milasom ‘Sjećanje šume’ u nekoliko scena pretvara u emotivno snažnu dramsku adaptaciju lirskoga romana. Šteta što je ostatak negledljiv, a kraj nedorečen.
Njihovo generacijsko neslaganje neutralizira Majka koju kao istovremeno krotku, no snažnu ličku ženu vrlo decentno tumači Ivana Bolanča ostavljajući tako prostor njihovom sukobu da se valjano razvije.
Ostatak ansambla nije oduševio. Posebno se to odnosi na, do sad na Gavellinoj sceni najlošiju, ulogu Tene Nemet Brankov koja se odveć krevelji i krešti u ulozi Sestre te uvijek istu Anju Đurinović u uvijek istoj ulozi tinejdžerske lolite. Pretjerano karikaturalan bio je i Amar Bukvić koji je, u ulozi seoskog delinkventa, u trenirci i sa šiltericom okrenutom naopačke više djelovao kao bruklinski bully koji crta grafite u lošem američkom teen filmu 80-ih.
Lički hemingvej
Ni čarolija ličke šume koja u naslovu mami gledatelje u teatar nije vjerno prenesena, osim scenografijom Dinke Jeričević. Isprva, strukture koje vise s pozornice i oponašaju drveće nalikuju na izdužene imitacije vreća za boks u teretani, no kada gledatelj shvati da se u predstavi ionako nište ne događa, nit će se dogoditi, onda počne uživati u šumi-teretani, tek toliko da mu vrijeme brže prođe.
Lošem dojmu ‘Sjećanja šume’ pridonijelo je i ponašanje pisca Damira Karakaša kojeg mediji često titluju kao ‘skromnog i samozatajnog’. U Gavelli je bio sve samo ne takav. Samozatajni seoski kulturnjak napravio je svoju mini predstavu u gledalištu u kojoj je glumio hemingveja i velikog boema, a pri tom ispao veća seljačina od oca kojeg u romanu kritizira. Naime, na generalki je u publici pio pivo, na premijeri vino, a na prvoj izvedbi pelinkovac i pri tome maltretirao biljetere koji su mu se usudili napomenuti da to čini diskretnije. Pravo čudo je što nije iz bisaga izvadio i komad janjetine pa glasno hrskao dok se glumci trude uprizoriti njegovo teško djetinjstvo.
S druge strane ga razumijemo jer bi i ostatku publike trebalo uvesti pravo da si cugnu i gablaju nešto dok traje ‘Sjećanje šume’. Tek toliko da si skrate muke.
