Zagrebačke treske ovo su zaslužile: Kušec izdao novu knjigu, tema će vas oduševiti

FOTO: ZET

Poznati književnik, publicist i novinar Mladen Kušec svoju knjigu „Sredina! Pomaknite se naprijed!“ posvetio je zagrebačkom tramvaju i svojemu voljenom Zagrebu. Priznaje da se kao svaki zagrebački fakin često švercao u tramvajima, vozio se s prijateljima na pulferu, a ni danas ne može preboljeti što je tramvajsko okretište nazvano „Borongaj“, iako je taj terminal sagrađen u Željezničarskoj koloniji, kvartu u kojem je odrastao i na kojeg je iznimno ponosan.

„Borongaj je bio selo tri-četiri kilometra udaljeno od mjesta gdje se gradilo tramvajsko okretište. No, to se više ne može promijeniti, a  nažalost, mlađe generacije danas ni ne znaju za postojanje Željezničarske kolonije“, govori za ZET na početku razgovora vitalni književnik, koji je u novoj knjizi prepričao i zgodu jednog svog malenog prijatelja.

– Kad sam pitao jednog dječaka što bi on htio biti kad poraste, odgovorio mi je da želi biti kondukter u tramvaju. Ne vozač, nego kondukter jer on dobiva novce. I još se vozi u tramvaju. Ali sad više nema konduktera. Znate zašto?

* Zašto? 
– Jer su se obogatili (ha-ha).

* ZET-ovi kondukteri bili su inspiracija i za naslov vaše knjige „Sredina! Pomaknite se naprijed!“ 

– Da. U doba moje mladosti tramvaji su imali samo stražnja i prednja vrata. Kondukteri  su bili smješteni kod stražnjih vrata i uvijek su vikali: „Sredina, pomaknite se naprijed!“. Bili su strogi. Nosili su plava odijela s kravatom i imali  one olovke s gumicom da bi karte mogli frkati, a da ne moraju pljuckati.

* I svi su ih morali slušati?
– Jedino za kumice nije vrijedila kondukterova naredba „Sredina, pomaknite se naprijed!“. Kumice se posebno poštivalo i nikad nitko nije podviknuo na njih. Pa i mi fakini, koji smo znali raditi gluposti, bili smo pristojna djeca. Koliko smo samo puta pomagali kumicama da uđu u tramvaj s onim njihovim velikim kantama i košarama.

* Kakve razlike primjetite kad danas uđete u tramvaj? 
– Razlike su velike. Sve se promijenilo pa i to. Danas u tramvaju ljudi niti razgovaraju, niti čitaju. Svi gledaju u svoje mobitele. A nekada su se u tramvaju doznavale vijesti i vodile i žestoke diskusije o sportu i politici.

* Ali nije bilo preporučljivo kritizirati političare? 
– Ne, to je moglo biti nezgodno. Imam jednu anegdotu s književnikom Pajom Kanižajem. On se nakon jedne skupštine Društva književnika s društvom vraćao gradskim autobusom iz Novog Zagreba. Pričali kako je Skupština dobro prošla osim što je Tito (Bilopavlović) bio dosadan i pričao gluposti. Kad su stigli do Glavnog kolodvora već ih je čekala marica. Netko je dojavio da oni kritiziraju Tita, pa su milicajcima morali objašnjavati da su razgovarali o književniku Titu Bilopavloviću, a ne predsjedniku države.

* Koliko danas koristite tramvaj? 
– Puno. Kad god mogu vozim se tramvajem, a dosta mojih prijatelja jedanput mjesečno sjedne u tramvaj i provozaju se po cijelom gradu. Imaju besplatne umirovljeničke karte i nedjeljom, kad nemaju što raditi, sjednu u tramvaj i gledaju kako izgleda grad.

* Ta im je vožnja sigurno ugodnija u današnjim tramvajima, nego onima prije. 
– Apsolutno. Danas je usluga ZET-a puno bolja. Tramvaji su brži i precizniji. Oduševljen sam ovim novim, niskopodnim tramvajima. Mislim da mnogi nisu ni svjesni kakav je to dar Zagrepčanima. Tek kad naiđe neki stariji tramvaj sa onim visokim stepenicama, tek onda se shvatimo koliko nam je danas lakše.

* Imate li Vi neku, osobnu, intimnu priču koja je vezana uz tramvaj?
– Moja sestra je bila putnica u tramvaju koji je imao onu strašnu nesreću na mirogojskoj pruzi 1954. godine. Bila je trudnica, ali hvala Bogu sve se za nju sretnu završilo. Odmah je prebačena u bolnicu gdje je rodila blizance. Jedan  od njenih sinova danas je pilot, a dugi IT stručnjak koji radi u Kanadi. Njihov život je, dakle, počeo u tramvaju. Tramvaj bi mogao biti njihov kum.

* Koja vam je najzanmljivija priča vezana uz tramvaje? 
– Zagrepčani su uvijek voljeli pse, ali se psi nisu smjeli voziti u tramvaju. Međutim, na Črnomercu je bio jedan pas, vučjak, koji je svaki dan ulazio u tramvaj u broj 11 i vozio se do Maksimira. Tamo bi sišao i otišao u šetnju na otprilike sat vremena. Nakon toga, vratio bi se na stanicu i čekao 11-icu i s njom bi se vratio na Črnomerec. To je trajalo više od godinu dana. Svi su  hranili tog psa i nitko se nije bunio što je u tramvaju. Čak mi se čini da su putnici bili ponosni na njega. Ja bih tom psu podignuo spomenik. Šteta da nigdje nema ni fotografije tog psa.


Komentari