Predstava “Teorija zavjere”, premijerno postavljena u petak u Satiričkom kazalištu Kerempuh u režiji Marine Pejnović, autorski je pokušaj seciranja psihologije interneta i mehanizama kojima cyber prostor manipulira našim kognitivnim sposobnostima i utječe na ponašanje ljudi.
Ključna posljedica online konteksta na ljudsko ponašanje, disinhibicija, odnosno, nedostatak suzdržanosti i samokontrole, u kombinaciji sa socijalno-psihološkim principima širenja teorija zavjere, u središtu je interesa autorskog tima, koji uz Pejnović čine mladi dramaturzi Filip Jurjević i Marin Lisjak.
Temi su pristupili studiozno, nastojeći izolirati nosive elemente mehanizama na koje se oslanja anonimna internetska komunikacija u manipulaciji emocijama, te raščlaniti dinamiku utjecaja online identifikacije na donošenje odluka u offline životu.
Njihova se analiza zapletenosti suvremenog društva u paukovu mrežu cyber-inducirane paranoje kazališno ostvaruje kao teatarska simulacija infomacijskog šuma goleme količine opskurnih podataka, s toksičnim efektom nekontroliranog ulančavanja u uznemirujuće stvarnu zajednicu usamljenih, neprilagođenih, često intelektualno potkapacitiranih ljudi.
Ta zajednica, koja ne vjeruje u znanje ali vjeruje u imaginarne neprijatelje, sklona je proizvoljnoj uspostavi autoriteta što, u kombinaciji s izostankom osjećaja osobne odgovornosti na webu, upozoravaju autori ove predstave, predstavlja realnu opasnost koju ne bismo smjeli otpisivati kao tek perifernu pojavu.
Linda Begonja, Josip Brakus, Matija Šakoronja i Bernard Tomić glumačke su impersonacije anonimnih web profila čija imena simbolično simuliraju sukus tipičnog mentaliteta interneta: QanonShaman, YetiKrizaR92, Hittler i Lady DII. Asimilirani u nedohvatljivo ali jedinstveno online biće, sinkronost pripadanja grupi ostvaruju štovanjem nevidljivog – ali vrlo stvarnog – vođe, samoproglašenog “mesije izbavljenja” kojeg utjelovljuje Dražen Čuček.
Odlično uigrani, njih petero simuliraju uživo kaotičnu dramaturgiju globalne umreženosti u online kolaž sastavljen od informacija i reklama, nezaustavljivi perpetuum površnih nekritičnosti društvenih mreža i njihovih ultimativnih “istina”.
Autori predstave umjetnički se oslanjaju na scensku poetiku Olivera Frljića, naizgled bez stroge dramaturgije i s misijom skretanja pozornosti, identifikaciju te artikulaciju targetiranih aktualnosti – u ovom slučaju širenja teorija zavjere s interneta na šire društvo – u afektivan kazališni čin koji pozornicu pretvara u poligon političke borbe s jasnom svjetonazorskom porukom.
Nisu, međutim, uspjeli dohvatiti frljićevski elegantno kičasti aktivizam i vještinu teatarskog izjašnjavanja, pa ova mješavina simbola, ideja, poruka i dnevnopolitičkih aktualnosti unatoč izvanrednom glumačkom ansamblu tek uspijeva stvoriti kakofoniju pamfletiziranog nizanja klišeja u deklarativnom tonu.
