Priča o hrvatskoj romansi dviju redovnica stiže na ZagrebDox! O najiščekivanijem dokumentarcu godine razgovarali smo s redateljicom

“Uopće mi nije palo na pamet da je u samostanu toliko žena, da će mi to možda stvarati neke probleme. Ja sam godinama molila Boga da me ozdravi od te moje bolesti”, prve su riječi koje ćete čuti ako upalite trailer za jedan od najiščekivanijih dokumentaraca ovogodišnjeg ZagrebDox-a.

Riječ je o uratku ‘Nun of your Business’, mlade splitske redateljice Ivane Marinić Kragić, čija tema pogađa ravno u sridu aktualnih društvenih kretanja. Radi se o osobnoj refleksiji dvije djevojke na njihovo nesvakidašnje iskustvo ulaska i izlaska iz samostana, te pronalaska ljubavi u svijetu apsolutne zabrane. Glavna je tema ustvari, kako autorica kaže, sloboda i ljudski karakter koji zajedno krče trnovit put do sreće. O radnji, inspiraciji i procesu nastanka filma pričali smo s Ivanom, koja nas je ‘provela’ s druge strane objektiva ovog intrigantnog uratka.

Ivana Marinić Kragić

Film još nije izašao i premijerno će se prikazati u subotu na ZagrebDox-u. Možete li nam malo predstaviti radnju filma?

Film prati dvije mlade redovnice, odnosno mlade žene koje su se odlučile zarediti i onome što je presudilo toj odluci. S čime su se susrele na svom putu, kakvim kušnjama, situacijama, koje su odluke morale donijeti i kako su se na kraju upoznale. U filmu su prikazana njihova pozitivna iskustva, ali i ona negativna, sva ona iskustva koja su ih učinila osobama kakve danas jesu. Moj režijski fokus je bio na pitanju slobode pojedinca, odnosno izbora na vlastiti život.

Dokumentarac se sastoji od mnoštva fotografija i materijala iz privatne video arhive. Možete nam malo ispričati o toj tehnici, kako ste se odlučili za takav prikaz?


Da, to je sve iz privatne arhive. Kada smo krenule raditi na priči prolazile smo kroz njihove albume i dnevnike kako bih uopće mogla posložiti kronologiju događaja i vjerno rekonstruirati scene iz samostana. Trebalo mi je vremena da polovim konce njihove priče, a i da uopće mogu razumjeti kako izgleda samostan unutar zidina.

Kako smo kroz to prolazile, nekako smo stvorile intimniji odnos. Tako sam dobila želju da možda i publika osjeti ono što sam i ja osjećala u tim trenucima. S druge sam strane tražila način kako da napravim poveznicu između rekonstrukcija i njihovih privatnih fotografija pa mi se u konačnici ta tehnika učinila najzanimljivijom. Tehnika nije tako česta u filmu i bilo je izazovno jer, dok ne kreneš sa prvim testovima i probama, ne znaš hoće li to uopće funkcionirati i povezati se s dokumentarnim materijalom filma. Na kraju se ispostavilo kao zanimljiv izbor, a bio je i kreativni izazov.

Kako je izgledao taj vaš ulazak u njihovu intimu? Jeste li morali posebno nagovarati svoje protagonistice? Gdje ste uopće čuli za njihovu priču? Kako su one doživjele cijeli taj proces?

Najprije sam upoznala Maritu koja mi je ispričala dio priče. Upoznala sam ju na otoku, kada sam bila na godišnjem odmoru. Ona je od početka bila spremna podijeliti priču ali ni jedna ni druga nisu u tom trenutku bile baš spremne stati ispred kamere sa svojim licima i punim identitetima jer je to bilo neposredno nakon što su napustile samostan. Tada se još nisu snašle u svjetovnom životu, još su razmišljale gdje će se zaposliti i gdje će živjeti. Zamislite, odjednom se nađete na ulici i imate hrpu situacija o kojima se morate pobrinuti, o kojima uopće ne razmišljate u samostanu jer vam to nije bilo potrebno. U samostanu su bile šest – sedam godina izolirane od vanjskog svijeta, trebalo je proći jedno vrijeme da se snađu u novoj životnoj situaciji, da se osjećaju sigurno, da izađu obiteljima s pričom o svojoj seksualnosti, da ih oni prihvate, i kako je to sazrijevalo u njima, kako su se stvari kretale u pozitivnom smjeru, tako su i one bile sve hrabrije da se u potpunosti otvore ispred kamere.

Koliko ste dugo radili na filmu? Koliko je vremena prošlo od ideje do realizacije?

Prošlo je nekih devet godina. (smijeh) Prvo se radio scenarij za igranu formu, no nije prolazio u toj formi. Na kraju smo zajedno krenule raditi na priči i shvatile da je najbolje raditi dokumentarni film. Samo snimanje, od trenutka kada sam se odlučila za dokumentarni film, je trajalo četiri godine. Prije toga je prethodio razvoj projekta koji je trajao oko godinu do dvije, a prvih par godina su proletjele na pokušaju razvijanja igranog scenarija. Kad to tako gledate, vrijeme vrlo brzo prođe.

Smatrate li možda film kontroverznim? Mislite li da su teme koje se obrađuju kod nas još uvijek svojevrsni tabu, i je li vas to možda na neki način kočilo ili vam je pružalo inspiraciju?

Nije me kočilo zato što je ovo osobna ispovijest i nisam imala namjeru raditi kontroverzu s filmom, niti se u filmu ikoga proziva. Priča je doslovno rađena iz perspektive osobnih sudbina. Meni je više zanimljivo kako će publika reagirati, hoće li imati razumijevanja za njihove odluke, hoće li na jedan način dobiti inspiraciju životnom pričom koju su one prošle. Dolaze iz malih katoličko orijentiranih sredina, malo selo u Slavoniji i malo mjesto na otoku, s izraženim patrijarhalnim odgojem, moram reći da su poprilično odvažne i hrabre.

Ono što me je najviše inspiriralo u ovoj priči jest pitanje osobne slobode, i nadam se da će ova priča ostaviti pozitivan učinak na druge djevojke koje su se možda našle u istim ili sličnim situacijama.

Jeste li već naišli na neke reakcije crkve i marite li  za potencijalne  negativna, ali i pozitivne reakcije? 

Ne mogu predvidjeti reakcije, no do sada ih nije bilo. Teško mi je to sada komentirati budući da film još nije prikazan. Radi se o osobnim pričama i ne vidim zašto bi se tu itko trebao osjećati prozvano.

Jeste li vi promijenili možda neke svoje stavove i osjećaje o crkvi koje ste imali prije? U najavi filma opisane su određene intrige unutar same crkve i da nisu baš svi odnosi u samostanu toliko idilični koliko ljudi često misle da jesu?

Mislim da mnogi imaju predrasuda o životu u samostanu. U konačnici, isto kao što imate i u drugim zajednicama devijantne odnose, tako imate i u crkvenoj zajednici. Mislim da bi se ljudi trebali okrenuti sebi tako i prihvaćati sebe, pa će ih onda i okolina bolje prihvaćati. Tako će se početi osjećati slobodnije, na koncu i sretnije, i to je ono što sam primijetila kod Marite i Fani, te se nadam da će publika prepoznati isto.

Komentari

loading...