Otvorena izložba Mladena Galića “Terra incognita” u Galeriji Kranjčar

U subotu u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar je otvorena izložba doajena hrvatske umjetnost Mladena Galića koju posjetitelji mogu razgledati do 26.listopada 2021.

Izložbu je otvorio kustos Vanja Babić te u svom govoru istaknuo:

“Galić prostornim zadatostima, najčešće dvodimenzionalnim, ali također i trodimenzionalnim, u pravilu pristupa na krajnje elementaran način; prostor u njegovim beziznimno apstraktnim radovima na određeni način i, dakako, uvjetno shvaćeno, poprima karakteristike svojevrsna generatora, pa čak i supstrata cjelokupne vizualne situacije. On, zapravo, ne dočarava prostor, a još manje – ukoliko je u medijskom smislu orijentiran na slikarstvo ili grafiku – nastoji kod promatrača izazivati privid trodimenzionalnosti unutar realno dvodimenzionalnih gabarita.

Za njega prostor, bio on dvodimenzionalan ili pak trodimenzionalan, naprosto predstavlja unaprijed zadanu i neupitnu činjenicu koju valja osvijestiti i potom definirati odnosno vizualno nadograditi. U osnovi, radi se o izrazito redukcionističkom, čak i pomalo asketskom, umjetničkom pristupu sačinjenom od natruha kako konstruktivnih tako i organičkih premisa. Ali da bismo ispravno i u cijelosti shvatili suštinu odnosno značaj Galićeve autorske pozicije nužno nam je poznavati kontekst unutar kojega on započinje umjetnički djelovati. Riječ je o šezdesetim godinama prošloga stoljeća, kada u svjetskim, a također i jugoslavenskim/hrvatskim umjetničkim zbivanjima dolazi do znakovitih pomaka i promjena.

Početkom toga desetljeća, naime, enformel, apstraktni ekspresionizam i još neke srodne pojave što su u kreativnom smislu dominirale u godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata razvodnjavaju se te samim time zapadaju u stanje krize, a to je rezultiralo afirmacijom umjetničkih izričaja što će ih kritika i teorija objediniti pomalo uopćenom odrednicom poslije enformela. Kao najznačajniji od tih izričaja – iako i samne posve koherentan – u Hrvatskoj će se početkom šezdesetih godina nametnuti pokret Novih tendencija, čije su pozicije bile radikalno suprotstavljene svemu onome čemu su težili umjetnici enformela. Ali već tijekom druge polovice istoga desetljeća i Nove tendencije počinju gubiti na svježini i vitalnosti, nerijetko svoju energiju trošeći na ideološki intoniranu problematiku potaknutu nadolazećim šezdesetosmaškim socio-političkim zbivanjima. Galić je, dakako, bio neposrednim svjedokom dvaju sukcesivnih – najprije enformelističkog a potom i onog vezanog uz Nove tendencije – kriznih procesa. Stoga on u svojoj umjetnosti čini znakovit odmak od obje spomenute struje, pristupajući slici – a također i trodimenzionalnim te ambijentalno tretiranim objektima – ponajprije kao tvarnim i prostorom uvjetovanim činjenicama. U njegovu slikarstvu ploha je prije svega ono što jest, a to znači dvama dimenzijama definiran potencijalni poligon za kromatsko-tonske ili pak akromatske kreativne intervencije, pri čemu oblici koji pritom nastaju u sebi sadrže stanovite i krajnje diskretne odjeke kako organičkih tako i konstruktivno-racionalnih odrednica.

Ono što Galićevo tadašnje slikarstvo čini, međutim, osobito zanimljivim i relevantnim svakako jest nedvojbena anticipacija analitičkog odnosno primarnog slikarstva koje će se u Hrvatskoj javiti nekoliko godina kasnije. Identičan odnos Galić gaji i naspram trodimenzionalnih objekata, pri čemu će uvijek biti svjestan da kod svakog od njih valja razlikovati površinu (opnu), koja je u osnovi dvodimenzionalna i kao takva podložna slikarskim principima, od volumena što aktivno sudjeluje u ispunjavanju okolnoga prostora. Zbog toga su Galićevi objekti, kao i oni njemu srodnih autora iz druge polovice šezdesetih godina poput Ljerke Šibenik, Miroslava Šuteja i Ante Kuduza, posjedovali karakteristike – kako je to svojedobno upozorio Zvonko Maković – svojevrsnih mutanata izraslih iz sinteze slikarstva i skulpture. U kasnijoj fazi svoje karijere Galić će se okrenuti nešto intimnijim izričajnim strategijama, ponajprije u slikarskom mediju, i dalje ustrajući na isticanju njegovih ultimativno plošnih karakteristika.

Njegov najnoviji slikarski ciklus znakovita naziva Terra incognita u tom smislu nipošto ne predstavlja izuzetak. Koloristički tretirane sekvence ovih slika na odmjereno nesputan način – da se poslužimo jednom prividno kontradiktornom odrednicom – definiraju i njihove dvodimenzionalne oblike, pri čemu će slikar, na određenim mjestima, tragove poteza kistom odnosno geste ostaviti posve jasno vidljivima. I ovdje je, dakako, u pitanju asketski princip svođenja slike na njezine osnovne komponente, koji u Galićevoj interpretaciji, međutim, rezultira začudnim bogatstvom izražajnih mogućnosti. Dvodimenzionalni prostor slikarske površine ovome umjetniku još uvijek, dakle, predstavlja svojevrsni nepoznati teritorij ispunjen neslućenim mogućnostima.”

O umjetniku:

Mladen Galić rođen je u Širokom Brijegu 1934. godine. Obrazovao se u Zagrebu, Grazu i Parizu.

Dobitnik je nagrade „Vladimir Nazor“ za 2005. godinu te nagrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za cjelokupno umjetničko djelo 2006. godine.

Komentari