Mnogi povijesni zapisi govore o zagrebačkim neženjama.
Danas se često govori kako današnja mladež ulazi u brak tek iza 30-te godine života. Ipak, u Zagrebu su neženje svojevrsna višestoljetna tradicija.
To nam potvrđuje i odluka Gradskog Vijeća donesena 3. veljače 1699. godine, kojoj su se svi neoženjeni obrtnici, predstojnici svih cehova i svi gradski zastupnici, morali oženiti u roku od 6 mjeseci. Smatralo se kako će im obiteljski život povećati ugled, u suprotnom bi bili ozloglašeni.
Predložena je kazna od 25 zlatnih forinti, kojim se tada moga kupiti posjed. Ipak, brojni su se bogati ‘bećari’ oglušivali na ove odluke, te su radije platili globu nego se vezali brakom.
Početkom 20. stoljeća za neženje su otvarani Žendibeno posredovni zavodi dok su novine bile pune oglasa. Tako se na stranicama zagrebačkih novina moglo pronaći odjeljke poput: ženidba, udaja ili dopisivanje.
Unatoč svim aparatima za posredovanje u ženidbi, neženja je bilo sve više. Naslovnice novina 1930-ih godina često su glasile: Zagrepčani se ne žene!
Jedan od anketiranih apsolvenata tog razdoblja rekao je kako se ne može ženiti jer nema novaca, a nakon što završi studij čeka ga neizvjesnost. Smatrao je da su se prije ljudi lakše mogli ženiti jer im je budućnost bila sigurnija.
Njegove riječi mogu se primijeniti i na današnje vrijeme. Jesu li zagrebački neženje tradicija Zagrepčana ili samo slučajnost prilika u kojima živimo?
Izvor: Zagrebački Memento
