Glazbena događanja u starom Zagrebu nisu bila česta. Tako se glazba na ulicama mogla jedino čuti od verglaša, umjetnika bez ikakve glazbene nauke.
Vergl, ili glazbena kutija, bio je jednostavni instrument, te se koristio kao pratnja uličnim zabavljačima, plesačima i cirkusantima. Moglo ga se nabaviti prilično povoljno, te je tako postao glavni izvor prihoda siromašnima.
U periodu 18. i 19. stoljeća bili su najpopularniji. Nakon ratova s Napoleonom, Europa je bila puna vojnih invalida koje je vlast poticala na sviranje vergla. Donesen je niz zakona kojim se isplaćivao novac ili je sama vlast kupila instrument.
Prolaznici su uskoro mogli čuti zvukove jednostavne glazbene kutije na svakom uličnom uglu kako pozivaju na darovanje milosti njihovim vlasnicima. Uskoro je došlo do zlouporabe ove glazbene pomoći od ljudi kojima ona nije bila potrebna.
Vlast je ponovno morala donositi novi zakon 1858. godine u kojem se izdavala posebna dozvola za verglaše. Dozvolu su mogli dobiti samo oni koji su nemoćni ili nesposobni za rad. Osoba koja je imala dozvolu nije ju mogla prenjeti na nekog drugog.
Iako se zvuk vergla više ne čuje zagrebačkim ulicama, to nije znak da nema onih kojima pomoć nije potrebna.
