VAPAJ ZAGREBAČKE KLINKE: ‘Grad je šaren i okićen, a smijeh s mog Kvatrića zamijenila je tišina’

Irena Pokupec/ I TO JE ZAGREB

Usamljeni Kvatrić je postao otvorena rana na srcu klinaca s Maksimira.

Na otvorenu ranu ne stavlja se sol.

Odrastati na Maksimiru oduvijek je bila privilegija. Možda nismo bili gospodski klinci iz Donjeg grada, no imali smo svoju “čarobnu šumu”, Maksimir i sva njegova jezera koja su nam nudila zabavu prožetu djetinjom vriskom. Imali smo mi i Zvonimira Milčeca, istinskog heroja Maksimira s kojim smo se s nadmeno busali u prsa. On je volio naš kvart i grad, a mi smo voljeli njega.

No, vratimo se na Maksimir. Imali smo mi svoj tajni ulaz u taj divni park. Ali-pssst! Nikome ni riječ, “ključeve” ovog ulaza sada drže neki novi klinci s Maksimira. Za lijepog vremena maksimirske krošnje podstrle su nam svo svoje bogatstvo, a zimi, kada snježni plašt prekrije njihovo lice pred nama su se pružala prostranstva zaleđenih jezera.

Photo: Zarko Basic/PIXSELL
Photo: Zarko Basic/PIXSELL

Najživlja je u ovom zagrebačkom kvartu svakako bila zima, pod velom snježnih radosti. Maksimirski klinci, pod punom zimskom opremom, skupljali bi se na Bukovcu gdje bi započeli pravu avanturu poduprtu jutenim vrećama (ma imali smo sanjke, ali vreće su bile hit).

Avantura s Bukovca obično bi završavala na Kvatriću, koji je bio svojevrsni centar svijeta u našim dječjim znatiželjnim očima. Ovaj zagrebački trg bio je simbol života našeg grada, a za nas klince predstavljao je “prozor u svijet”.

Nekako nam je sve počinjalo i završavalo upravo na Kvatriću. Prve šetnje dok smo se pridržavali za majčinu ruku i činili korake na još nesigurnim nožicama, vodile su prema tržnici na Kvatriću. Gusti sa šlagom za mene i topli slanac iz pekarne, kava s mlijekom za majku i široki osmijeh prilikom pozdravljanja susjeda koji su se zatekli u blizini.

Smijeh s Kvatrića zamijenila je tišina

A onda smo “odrasli”….došlo je vrijeme za prvu igru s prijateljima malo podalje od maksimirskih Ravnica. Naši pogledi bili su uprti u Kvatrić, tako mali, a za nas ogroman. Naša snježna avantura, kao što rekoh, završavala je baš na tom Kvatriću dok smo ispijali toplu čokoladu i veselo prepričavali dogodovštine. Glasni smijeh odzvanjao je ulicama Kvaternikovog trga.

Čujem ga i danas, navire u sjećanju dok koračam pustim trgom….

Irena Pokupec/ I TO JE ZAGREB
Irena Pokupec/ I TO JE ZAGREB

Otužni naš Kvatrić

Pustoš. Tako danas mogu opisati prizor Kvaternikovog trga. On više nije tako mali, ali nije ni veliki. Mi koji ga znamo u dušu, primjećujemo osakaćene dijelove dragog nam trga. I dok ostatak grada blješti, dok se pompozno otvara Advent, a centar grada diči se bogatstvom i raskoši, na samom rubu tog istog centra jedan trg na izdahu je.

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Nitko ga ne doživljava, nitko ga ne primjećuje. Prekapajući po škrinjici uspomena, klinci s Maksimira ne mogu ostati ravnodušni na ovaj tragičan prizor. A ne može, vjerujem, niti jedan Zagrepčanin kojemu je Kvatrić svojevremeno bio “prozor u svijet”.[/box]

Heroja s Maksimira, Zvonimira Milčeca više nema među nama. Za njim su ostali tragovi olovke na papiru, najljepše rečenice pretočene iz srca za Zagreb. Nema više ni klinaca o kojima sam pisala, njihovim stopama sada koračaju odrasli ljudi, vodeći za ručicu svoje klince.

No, nesigurni koraci njihove djece ne koračaju po najdražem trgu, naprotiv, zaobilaze ga u širokom luku. Pitate se zašto? Na otvorenu ranu prebolno je stavljati sol. A Kvatrić je postao upravo to- otvorena rana na srcu klinaca s Maksimira.

>>>ZA BRITANAC NEMA ADVENTA: Dok je u cijelom gradu blještavilo tamo je pustoš (FOTO)

>>>RUGLO U SAMOM SRCU GRADA: U ‘Kvatrić’ uloženo 40 milijuna, a danas je pun fekalija i sablasno prazan (FOTO)

Komentari

Komentari