Što kažete na pravilnik? Ovako su nekoć na kupanje išle zagrebačke dame 

FOTO: Zakaj volim Zagreb

U one dane kada nije bilo trgovačkih centara, Zagrepčani su živjeli za nedjelju, slobodan dan koji su mnogi rado provodili u prirodi, na ograncima Medvednice ili u Maksimiru. Vrela zagrebačka ljeta bila su pak rezervirana za kupanje na rijeci Savi. O, da, na rijeci Savi.

Kupalište na Savi zatvoreno je početkom 60-ih godina prošlog stoljeća, a požari 1993. i 1995. godine učinili su svoje pa su i tragovi kupališta izgorjeli. No, stariji Zagrepčani vrlo dobro pamte gužvu, jer cijeli je grad odlazio onamo. Kako i ne bi, kad je Sava u ta vremena bila čista.

Ono što se manje zna jest da su se uz Savu krila i privatna kupališta, a prvo, na Trnju, niknulo je na mjestu današnjeg Mosta slobode sredinom 19. stoljeća. O ulozi rijeke Save u povijesnom razvoju grada Zagreba pisao je i Branko Vujasinović, navodeći da je kupanje na Savi postajalo mjesto okupljanja za otmjene stanovnike grada, koji su se ondje susretali u vrućim ljetnim mjesecima, a novine su tada žilu kucavicu grada, rijeku Savu, opisivali kao srebrenastu i pjenastu.

Prva prijateljstva, prve ljubavi, ali i kostimi po posljednjoj modi, sve se to moglo sresti uz Savu, a prvo javno kupalište na rijeci vezano je uz trgovca drvima Franza Hutterera, koji je jedno kupalište imao i u Beču. Kada je posjetio Zagreb, uvidjeviši da ovome gradu na rijeci nedostaje kupalište, sam se ponudio da ga postavi. To je i učinio – nakon što je postao građanin Zagreba, ishodovao je potrebne dozvole te počeo upravljati kupalištem na Trnjanskoj špici, čiji izgled iz toga vremena nije moguće rekonstruirati, no poznato je da se nalazilo na drvenoj splavi dugoj 24 metra i imalo je osam većih i manjih kabina.

Kupalište je za obalu vezala užad, a na splavi su, uz vodomjer, bili postavljeni i tuševi. Lokacija kupališta mijenjala se ovisno o vodostaju rijeke, koji je povremeno bio i dosta visok, a od 1880. godine kupalište se pozicioniralo pored kolnog mosta na kraju Savske ceste. Do obale Save stizalo se omnibusom ili fijakerom s Preradovićeva trga, a kasnije je vozila i konjka, odnosno konjski tramvaj s kobilom Ričkom te gospodinom Gajšekom – prema opisu Branimira Špoljarića iz knjige Zagreb od vugla do vugla. Kupalište je nakon poplave 1877. godine trebalo ponovno graditi, nije rijetkost da je mijenjalo i lokaciju, a već 1886. godine niče kupalište sa 14 kabina za četiri osobe, a na obali pak 50 kabina, svaka za dvije osobe. Bila je tu i veća svlačionica za 40 osoba.

Vujasinović svjedoči da je tada preseljeno u blizinu Cvjetnog naselja, a njime je upravljala Amalija Gospodarić, Hutterova kći. Do 1911. godine privatno kupalište redovno je radilo, ali s poteškoćama – od velikih novčanih izdvajanja, preko poplava i čestih selidbi do nesreća.

Posebno je zanimljivo što se žene i muškarci nisu uvijek kupali u isto vrijeme. Primjerice, u oglasu iz 1905. godine navodi se da je kupalište otovoreno od 6 ujutro do 21 sat, no muškarci su ga mogli koristiti od 6 do 8, a dame popodne do 21 sat. Djevojke su u to doma na kupanje dolazile uz pomoć starijih gospođa koje, prisjeća se Vujasinović, nisu htjele ni nogu umočiti u vodu jer se strogo pazilo na ponašanje.

Bilo je strogo zabranjeno kupati se bez gaćica, uz to je bilo zabranjeno viriti u kabine, voditi životinje na kupanje ili pak prati rublje nedaleko od kupališta. Prvo privatno kupalište bilo je na funkciji do 1947. godine, a iz njega se razvijalo i nekoliko gradskih kupališta. Kao najbolje razdoblje autor navodi doba prije 2. svjetskog rata i nakon njega, kada dame i gospoda ipak nisu propuštala priliku da bace oko jedni na druge. Tisuće kupača, kupovanje ulaznica – bio je to pravi nedjeljni izlazak.

Komentari