POZNATI O NEPOZNATOM ZAGREBU: Zagrepčani, volite svoj grad kako ga je volio i Boško Petrović!

Screenshot

Boško Petrović, jazz glazbenik.

Zašto volim Zagreb? Zašto čovjek uopće vili nekoga ili nešto? Teško pitanje! Da se odmah razumijemo: svi znamo da je prava ljubav praktično slijepa! Kao što kažu stihovi nepoznatog naivnog pjesnika: “Srce moje, ti odluči, ti – a ja ću te slijepo slijediti”!

Eto, primjer, jutros se brijem (pred ogledalom, naravno), pogledam malo bolje i što vidim: vidim dakle ored sobom u čarobnom ogledalcu lik zgodnog, vitkog dječaka u poznim dvadesetim, (relativno) inteligentnog pogleda i sa (još uvijek) razumnim šansama da ipak završi prije osam godina započeti faks! Moram priznati dečko mi se sviđa! Jednostavno – volim ga! Nažalost, stvarnost je malo drugačija (drugačija za najmanje 25 kila).

Znam, međutim, da me je takvog (mladog, zgodnijeg i perspektivnog) do zandnjeg dana (i bez ogledala) vidjela i moja majka! Recimo jasno: voljela me je takvog kakav sam bio (i jesam) i ma što ja učinio ili kako god izgledao uvijek sam bio njeno ljubljeno “milo dijete”.


No, kažu, majke su drugo: one su kao subjektivne, njihova su djeca, kao najpametnija, najljepša, najtaletniranija i uopće naj-naj!!!

Pa se zato, kao njihova ljubav ne računa! Figu!! Baš me briga, jer upravo takvom ljubavlju ja volim Zagreb. Dakle punim srce, slijepo i bez ostatka!

Znam da više nema kupališta na Savi (dobri stari splav!), nema više gomile “plesnjaka” sa živim (bez obzira kakvim) bendovima i prelijepim zagrebačkim “pucicama” (koje nažalost, “moraju biti doma najkasnije do 22.30 sati!). Vimpi više nije mlad iako još uvijek nije zgodno da mu to kažete u lice! “Otputovali” su August Cilić, Tošo Dabac, Boris Dogan, Ivo Mihovilović, Viki Glowacki, Šanji Ujhelji (Ritz bar nikada neće biti ono što je bio!), a i moja je generacija već proslavila 40-tu godišnjicu (one stare – prave!) mature. Nema više (barem ne u Zagrebu) pravog rivaliteta sa Splitom. Na redu su neke (i nečije) druge bitke! Neki dan mi kaže frend (100 posto Agramer): “Ti stari, praf za praf su ti dalmoši bili gala! Bok i bogme”!

Da, da! Zagreb ( i Zagrepčani) će još “poželjeti” dalmoša, al dalmoša više biti neće…

Ukratko: Zagreb više nije ono što je bio – no što mogu: ja ga svejedno ludo volim! Ma što volim – obožavam! Za mene će Zagreb uvijek biti mlad i lep, beli grad, 900 let mlad, ane 900 let star!

Baš onakav kako ga je “zanavek na kipec vudril” veliki meštar fotografije i šarmantni kavalir Tošo Dabac! To vam je tak!! A razlog? Pojma nemam! Zakaj volim Zagreb? Je, čujte, kaj vas briga!

P.S.

No, da ne zaboravim! Za mojim stolom u B.P. Clubu još se okupljaju “stari dečki zagrebački” Bula, Žan, Ico, Siniša, Radovan, Šomi, Saša, Waldemar, Mišo, Seka, Suljo, Nenad, Darko i Đorđe.

Dakle, nije još sve izgubljeno! A sada bum u čast našega Zagreba popil kupicu finoga Hlupićevogfa burgundera. Živili!!

Komentari

loading...