Pero Kvrgić, kazališni glumac
“Veselko Tenžera je prije dvadesetak godina u svojoj kolumni-kazališnoj kriticu u Vjesniku povoom dvijestote predstave “Stilskih vježbi” napisao: “I gradovi trebaju zrcala za svoje sitne bore.” Ova je njegova duhovita metafora bila ujedno i pohvala Zagrebu, adaptatorima Tomislavu Radiću, Tonku Marojeviću i glumcima Leli Margitić i Peru Kvrgiću na malom čudu umjetničke identifikacije sa Gradom i teatralizacije Zagreba i njegovih običnih, svakodnevnih ljudi koji se voze u tramvaju broj 11 i u bezbrojnim varijacijama pričaju jednu te istu banalnu priču.
Bila je to pohvala čudu kazališnog preobražaja u kojemu francuski autor “Stilskih vježbi” Raymond Queneau postaje hrvatski autor (u ono vrijeme uobičajeno se govorilo – domaći autor), u kojemu se pariški autobus pretvorio u ZET-ovu jedanajsticu, Pariz u Zagreb, a Parižani u Zagrepčane. (…)
Ako sam u “Stilskim vježbama”, kako to kaže Tenžera “zaigrao cijeli jedan grad (adaptatori ga po drugi put prozvađe Zagrebom), dosad potpuno stran našoj sceni”, onda je glavno zrcalno lice bio Zagreb, a ja sam bio njegov oduševljeni glumački partner, koji se, slijedeći autorovu šašavu-banalnu priču o gumbu-gumbiću-dugmetu-govancu, preobražavao bez maske, kostima i pomagala u mnoštvo mogućih likova u fiktivnoj jedanajstici po uzoru na Zetovu jedanajsticu koja vozi na liniji Dubrava-Maksimir… dakle taj tramvaj broj 11 glumački vozim u “Stilskim vježbama” već punih dvadeset i sedam godina, kao da sam se oženio njime, kao da sam postao dvadesetsedmogodišnji Zetov zet.
I kao što je jedanajstica ostala vjerna svojoj tramvajskoj putanji i svojoj najstarijoj i najvažnijoj zagrebačkoj ulici – Ilici, te za razliku od ostalih tramvajskih brojeva nije promijenila svoju željeznu liniju, vjerojatno i zbog “Stilskih vježbi”, tako sam i ja ostao vjeran sitnim borama Zagreba i “Stilskim vježbama”, uvjeren da u sitnicama ima više života i istine, nego u apstraktnim idejama.
Je li taj moj zagrebačko-kazališni brak bio brak iz ljubavi ili egozima? Ne znam. Vjerojatno jedno i drugo jer bez egoizma nema ni ljubavi. I kao što se uzvraćenoj ljubavi zrcalo egoistično zrcali u drugom zrcalu, tako se i Zagreb zrcali u “Stilskim vježbama” koje se zrcale u Zagrebu u kojima se i ja zrcalim. Tramvajljudi u tramvajgradu u tramvajpredstavi.
Nedavno me jedna tramvajgospođa zaustavila na ulici.
“Oprostite, gospon Kvrgić, na smetnji, Vi ste iz “Stilskih vježbi.” Čestitam… Htjela bih Vam reći da sam i ja imala svoje “Stilske vježbe”, onak za prav… u pravom tramvaju… Ako vas zanima.
Kako da ne, gospođo, bit ć mi drago da čujem.
To vam je bilo tak, gospon Kvrgić. Vozimo se mi tak u tramvaju i držimo se mi… pet-šest ženskih za onu tramvajsku štangicu. I skup s nama za tu istu štangu se drži jedan dobro držeći gospon… tak srednjih godina… ćelav. I zamislite si… tramvaj stane na Britancu i naš vam ćelavi gospon otrgne štangu i šnjom na izlaz… A mi ženske ne puštamo ju i zajedno idemo prema izlazu… i vićemo na ćelavoga: “Jeste ponoreli, zakaj ste otuđili Zetovo vlasništvo…” Ćelavi gospon nam je odbrusil: “Ote vrit, uspaljene babe… to je moja štanga… kupil sam ju pošteno u trgovini i postavil sam ju u tramvaju vertikalno… A vi ste se držale za tu moju štangu…”
Tak smo se smijali… celi tramvaj… bolje neg na vašim “Stilskim vežbama”… Nemojte mi kaj zameriti, gospon Kvrgić…”
