SREĆA ZA MALE I VELIKE ZAGREPČANCE: Klizanje na Badnjak uz petrolejske svjetiljke

Prije otprilike 150 godina usred Zagreba tekli su brojni potoci, piše Povijest.hr.

Zagreb je obilovao vodom koja je u svako godišnje doba donosila radosti malim i velikim Zagrepčancima. Zime su bile oštrije nego danas, pa su se mnoge vodene površine u središtu i na rubovima grada zamrzavale.

Ledeni pokrov bio je dovoljno debeo i time pogodan za klizanje, uz poneki nesretni slučaj. Prirodna klizališta nalazila su se posvuda. Zagrepčani su odlazili i na donje maksimirskog jezero od 1836. godine. Međutim, tada je Maksimir još bio daleko i do njega se moglo doći samo kočijom.

Među prvim maksimirskim klizačima bio je zagrebački trgovac Ladislav Beluš, rođen 1835. u Mađarskoj. Bio je pravi ljubitelj sporta i Zagreba. Iz Pariza je donio prvi tricikl, a obnašao je dužnosti u Hrvatskom sokolu i Hrvatskom planinarskom društvu.

O svom je trošku 1870. uredio privatno klizalište za zagrebačku gospodu i nalazilo se u dvorištu jezuitskog samostana. Ovaj sportski zanesenjak donio je u glavni Grad prve prave klizaljke. Dvije godine kasnije jedan od najpoznatijih zagrebačkih liječnika, dr. Ivan Dežman, objavio je Zdravoslovnu raspravicu o klizanju na ledu u kojoj navodi mnogobrojne koristi klizanja:

…Klizanje jeste aktivno kretanje čovječjeg tiela… Kretanje i vježbanje mišića jesu najnaravnija i najbolja sredstva da sačuvamo zdravlje, jer unapređujemo tim kolanje krvi…..Po klizanju budeš okretan i spretan i sve ti se tielo priuči na liepo držanje i ugodno previjanje…

Klizaljke u 19. st.
Klizaljke u 19. st.

Za zagrebačku elitu klizanje je postalo važna zimska razbibriga. Početkom 1874. u Narodnim je novinama izašao članak u kojem novinar zaključuje:

„Da čovjek u Zagrebu bude fashionabel (otmjen) ište se danas da se na ledu umije vješto kretati…“

Pravo klizalište za sve stanovnike

Potom je Beluš zaključio da Zagreb treba pravo klizalište za sve stanovnike. Dogovorio je sastanak s poznatim arhitektom Lenucijem (koji je osmislio zagrebačku zelenu potkovu) na uglu Ilice i Frankopanske. Tamo se, naime, nalazila omiljena kavana Keglević.

U njoj su 15. studenog 1874. osnovali Sklizački klub i dogovorili podjelu posla – Beluš će rješavati financije, a Lenuci projektirati prvo uređeno zagrebačko klizalište.

Radovi su u prvoj polovini 19. stoljeća trajali mnogo kraće nego danas! Za manje od mjesec i pol dana uz Sajmište, današnji Mažuranićev trg, na sam Badnjak 1874. godine, klizalište je svečano otvoreno. Svirao je vojni orkestar, a budući da nije bilo električne rasvjete, postavljeno je preko 350 petrolejki, dok su neki klizači u ruci nosili lampione.

Sve su novine pisale o tome da se na Božić klizao i sam ban Ivan Mažuranić.

Veličina klizališta iznosila je 110 x 70 metara. Tehničko rješenje za nabavku vode i zaleđivanje bilo je vrlo jednostavno. U to vrijeme potok Tuškanac nije bio natkriven. Tekao je iz šume Tuškanac kroz današnji Dežmanov prolaz i Frankopansku ulicu te dalje na jug, gdje se ulijevao u Savu.

Vatrogasci su uzimali vodu iz potoka i njome polijevali klizalište, a ledila se od niskih temperatura.

Nakon nekoliko godina na popularnom je klizalištu uvedena električna rasvjeta te su izgrađene svlačionice. Na njemu su se priređivale brojne priredbe i zabave, pogotovo humanitarnog karaktera.

Klizanje je bilo vrlo omiljeno, a klizališta su postala popularna okupljališta.

[box type=”info” align=”” class=”” width=””]S obzirom na to da tada nije bilo sredstava brzog javnog oglašavanja, građani i građanke željeli su znati kad je klizanje moguće, odnosno kad je led dovoljno debeo. Stoga su na određenim mjestima u gradu stajale bijele ili crvene ploče. Bijele su značile da toga dana nema klizanja, a crvene da je klizalište otvoreno.[/box]

Od otvorenja sklizališta na Sajmištu Zagrepčani su brojili “ledene dane”, odnosno dane kad je temperatura bila dovoljno niska da se mogu sklizati, a bilo ih je oko 50 godišnje.

Komentari