Hrvatski pjesnik, Augustin Tin Ujević rođen je 5. srpnja 1891. godine u Vrgorcu.
Djetinjstvo je proveo u Vrgorcu, Imotskom i Makarskoj, a u Splitu je s odličnim uspjehom maturirao 1909. Iste godine se upisuje na Filozofski fakultet u Zagrebu, zatim prelazi u Beograd, a već početkom studenoga stiže u Pariz. Ujević se u zajedničkoj, prekretničkoj zbirci 1914. Hrvatska mlada lirika najavljuje kao najvažniji i najcjelovitiji pjesnik između dvaju ratova. 1920. godine se predstavlja Lelekom sebra.
U toj prvoj zbirci savršenim sonetima Tin je izrazio produhovljenu ljubav izabranoj, idealnoj ženi, obuhvativši refleksivno začuđujuće bogat registar odnosa prema njoj – od glorifikacije, kad je naziva kraljicom, do prokletstva, kad je izjednačuje s hijenom. Šest godina poslije objavljena je Kolajna, vjerojatno najuzbudljivija i najzrelija knjiga u ovom dijelu Europe. Slijede zbirke pjesama Auto na korzu, koja je izašla 1932., i Ojađeno zvono, godinu dana poslije.
Završna pjesnikova faza, Žedan kamen na studencu, 1955., očito pokazuje njegovo smirivanje, pomirenje sa svijetom i ljudima, pomalo rezignirano prihvaćanje života sa svim njegovim dobrim i lošim stranama. Od golema broja recenzija, kritika i eseja, Ujević je sastavio dvije knjige: Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa, obje tiskane 1939. Važan je također kao izvrstan prevoditelj, osobito s francuskog jezika.
Umro je 12. studenog 1955. godine u Zagrebu. Središnji Tinov spomenik je onaj na glavnom trgu – Trgu Matice hrvatske u Imotskom, otkriven 5. srpnja 1980., koji je djelo akademskog kipara Krune Bošnjaka. Tin također ima spomenike u rodnom Vrgorcu i Zagrebu, te u zavičajnom Krivodolu.
Tin Ujević je kao nijedan hrvatski književnik poznat po brojnim zgodama i anegdotama.
Ovdje navodimo samo neke:
– Jednom, dok je spavao na klupi u parku, Tina je probudio lokalni policajac. No, čim je vidio da je riječ o tada već slavnom književniku, počeo se žurno ispričavati. “Ma ne morate mi se ispričavati”, rekao je Tin, “iako bi bio red da ste prvo probudili podstanara”, aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom.
– Tin nije volio sudjelovati u razgovorima, za vrijeme brijanja u brijačnici. Svejednako, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima. Jednom ga brijač upita: “Kako hoćete da vas obrijem?”. – “Bez riječi” – odgovori mu mirno Tin.
– Ujevića, koji je ostao neženja do kraja života, neki prijatelji upitaše, zašto se ne ženi. “Ljudi se trebaju ženiti, bogovi mogu, a pjesnici ne smiju” – odgovori im Ujević.
– Kako je Tin bio iznimno domišljat i lucidan dobro prikazuje sljedeća anegdota. Jedan veseljak iz njegovog društva, vidjevši ga kako s praznom čašom stoji u gostionici, prišao mu je i rekao: “Slaži nešto na brzinu i platit ću ti špricer.” Tin ga i ne pogleda i već mu preko ramena dobaci: “Ne, prijatelju, rekao si dva!”. Kako je upravo trenutačno slagao, ovaj šaljivdžija mu je morao platiti piće.
