Neizbrisiv trag jednog od najvećih hrvatskih književnika

wiki

Njegove pjesme su izraz izvornog doživljaja, nisu nastale nekim verbalnim oponašanjem unaprijed postavljene stereotipne forme

Dobriša Cesarić, jedan od najboljih hrvatskih književnika, rođen je u Požegi 10. siječnja 1902. godine. Djetinjstvo provodi u Osijeku gdje završava osnovnu školu i dva niža razreda gimnazije. Tijekom Prvoga svjetskog rata 1916. godine došao je u Zagreb, gdje je završio gimnaziju, a nakon mature 1920. godine upisuje pravo, a nakon godinu dana filozofiju.

Od 1924. do 1926. godine radi u arhivu HNK u Zagrebu, a od 1929. do 1941. godine kao knjižničar u Higijenskom zavodu i lektor u Školi narodnoga zdravlja. Nakon uspostave NDH radi u Ministarstvu narodne prosvjete i to u Uredu za hrvatski jezik, a nakon Drugoga svjetskog rata radi u Nakladnom zavodu Hrvatske te kao urednik u izdavačkom poduzeću Zora.
Bio je redoviti član JAZU (Razred za književnost) od 1951. godine te 1962. predsjednik Društva književnika Hrvatske.

Dobriša Cesarić, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika svih vremena, umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. godine. U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916. godine pjesmom ‘I ja ljubim’ koja je objavljena u zagrebačkom omladinskom listu Pobratim. Prvu zbirku pjesama Lirika objavljuje 1931. godine i za nju dobiva nagradu Jugoslavenske akademije. Surađuje u mnogim listovima i književnim časopisima, kao što su: Pobratim, Književna republika, Savremenik, Kritika, Hrvatska revija, Vienac…

Objavljuje književne prikaze. Njegove pjesme su izraz izvornog doživljaja, nisu nastale nekim verbalnim oponašanjem unaprijed postavljene stereotipne forme. Njegove pjesme prirodno teku. Pa čak i kad, naoko, izgledaju ‘sklepane’, iza njih stoji misao, ideja, nisu slijed slučajnosti već unutrašnjih misaonih slika, izljev iskrenih emocija.

Balada iz predgrađa

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.
A jedne večeri nekoga nema,
A mor’o bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I vec je noć.
I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, i nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi…
A prolaze kao i dosada ljudi,
I maj već miriše –
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više…
I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.


Komentari