Na današnji dan: Poginuo jedan od najistaknutijih hrvatskih pjesnika!

Na današnji dan jedan mladi život je nestao. Na ovom turbulentnom i ratom zahvaćenom području, mnogi ljudi otišli su prerano. Kao i on.

Na današnji dan napustio nas je Ivan Goran Kovačić.

Rođen je u Lukovdolu u Gorskom kotaru, kao Ivan Kovačić, a ime Goran uzeo je kao znak pripadnosti svome kraju, tim gorama od kojih je potekao. Bio je glasna pristaša tadašnjeg HSS-a. Nakon uspostave ustaškog režima u Hrvatskoj, poznatijeg kao NDH, skupa sa svojim prijateljem i pjesnikom Vladimirom Nazorom 1942. godine učlanio se u partizane.

Nakon dolaska u partizane kratko vrijeme ostao je s hrvatskim borcima, a onda je dodijeljen jednoj crnogorskoj borbenoj postrojbi. Sudjelovao je u napornim marševima po Bosni, ali intenzivno je pisao.

Koncem lipnja i početkom srpnja godine 1943. nalazio se u istočnobosanskome selu Vrbnici, gdje se bolestan sklonio, skrivajući se od četnika, koji su ga i ubili 13. srpnja u blizini Foče. Dogodilo se to nakon poznate Bitke na Sutjesci.

Njegov grob godinama ostao je nepoznat, baš onako kako je bio poželio u pjesmi Moj grob (svojevrsni epitaf samomu sebi). Njegovo počivalište pronađeno je 1957. godine. Dio njegovih pronađenih posmrtnih ostataka položen je godine 1996. u memorijalni spomenik u Lukovdolu. Preseljenjem njegovih posmrtnih ostataka Lukovdol je postao i njegovo posljednje počivalište.

MOJ GROB: I.G.KOVAČIĆ

U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana sum,

Ljeti vjecan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

Da ne dopre do njeg pokajnicki glas,
Strah obracenika, molitve za spas.

Neka sikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dodje, do prijatelj drag, –
I kada se vrati, nek poravna trag.

Komentari