JEDAN OD TVORACA HRVATSKE NOVELE: Najistaknutiji hrvatski pisac u 19. stoljeću

Važna književna karika između preporodne književnosti i Augusta Šenoe.

Knjževnik i političar, u mladosti vatreni pristaša ilirizma koji se kasnije priklonio unionistčkoj (mađaronskoj) stranci, Mirko Bogović rođen je 2. veljače 1816. godine u Varaždinu.

Isprva se posvećuje vojnom pozivu, ali ga ubrzo napušta te studira pravo u Zagrebu i Pešti. Bogović se bavio odvjetništvom, književnošću i politikom.

Bio je veliki župan Zagrebačke županije, saborski zastupnik te savjetnik ministarstva za Hrvatsku u Budimpešti.

Književni opus

U književnosti se javlja pjesmama na njemačkom jeziku, a prvu pjesmu na hrvatskom Bjegunac objavio je u Danici ilirskoj, 1841. U to doba piše pjesme ljubavnog, političkog i domoljubnog sadržaja, od kojih su najpoznatije Ljubice, Smilje i kovilje te Domorodni glasi.

Smatra se jednim od tvoraca hrvatske novele, a njegovo je novelističko stvaralaštvo sabrano u knjizi Pripovijesti (1859).

Posrijedi su uglavnom djela nadahnuta poviješću i hajdučko – osmanskom problematikom (Hajduk Gojko, Crnogorska osveta, Vidovdan na Loborgradu, Krvavi most u Zagrebu i dr.).

Napisao je i nekoliko novela s tematikom iz suvremenog života (Šilo za ognjilo, Slava i ljubav) te drame usmjerene na događaje iz hrvatske povijesti (Frankopan, Stepan, posljednji kralj bosanski, Matija Gubec, kralj seljački). Sve su nastale u doba apsolutizma, kao sredstvo političke agitacije, pa su pune aluzija na aktualno političko stanje.

Mirko Bogović najistaknutiji je hrvatski pisac 1850-ih (doba tzv. Bachovog apolutizma) i važna književna karika između preporodne književnosti i Augusta Šenoe. Preminuo je u Zagrebu 1893. godine.


Komentari