Prva hrvatska književnica koja je živjela isključivo od književnosti.
Na magičnom otoku Zlarinu 10. travnja 1922. godine rođena je jedna od najznačajnijih hrvatskih pjesnikinja, Vesna Parun.
Budući da je rođena u siromašnoj obitelji, počela je podučavati već s 14 godina. Kasnije je studirala romanistiku i filozofiju. Često je obolijevala, a tijekom rada na pruzi Šamac-Sarajevo oboljela je od tifusa. Njezin život bio je ispunjen nedaćama, patnjom i borbom.
Vesna Parun bila je prva hrvatska književnica koja je živjela isključivo od književnosti, a smatra se najistaknutijom pjesnikinjom druge polovice 20. stoljeća. Svoju prvu pjesmu objavila je već s 10 godina, a pisala je do smrti u 88. godini.
U svom dugom i izrazito plodnom književnom radu objavila je preko 60 knjiga poezije i proze. Usto je pisala dječje i satiričke pjesme te drame. Njezina su djela prevođena na 15 jezika.
U najpoznatija djela ubrajaju se Pjesme (1948.), Crna maslina (1955.), Mačak Džingiskan i Miki Trasi (1968.). Njena zbirka Zore i vihori (1947.) po mnogo čemu označava važan datum novije hrvatske poezije. Najpoznatijom pjesmom smatra se Ti koja imaš nevinije ruke. Neke pjesme uglazbili su Zvonko Špišić i Josipa Lisac.
Za sebe je rekla da je bila “Žena pjesnik, ali ne i žena muškobanja, žena nerodilja, ali ne i žena nemajka. Ljubavnica, ali ne i preljubnica. Žena otpor i žena prijekor…”
Iako je dobila brojne nagrade te bila priznata u domovini i svijetu, nije mogla postati redovna članica HAZU-a. Vesna Parun bila je duboko razočarana u institucije, Društvo književnika i HAZU, a Zagreb je nazvala gradom “pizdeka i vještica”. Umrla je u Stubičkim Toplicama 2010. godine.
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!
[/box]
