Na današnji dan 1914. umro je Antun Gustav Matoš, hrvatski književnik,.
Velebni Matoš bio je pjesnik, novelist, feljtonist, esejist, putopisac.
Matoš je središnja ličnost hrvatske moderne te radikalne inovacije hrvatske književnosti, koja se ubrzano europeizirala i modernizirala, apsorbiravši suvremena strujanja od simbolizma, modernizma, impresionizma i ostalih pokreta, s oslonom na francusku književnu kulturu od Baudelairea do Mallarmea, Barresa i Huysmansa.
U književnost je ušao 1892. pripoviješću Moć savjesti, koja naznačuje početak perioda moderne.
Zanimljivi detalji iz života
Bio je učenik gornjogradske gimnazije, sedmi razred polazio je dva puta, ocjenu nije dovoljan osim iz fizike i propedeutike dobio je i iz hrvatskog jezika kod profesora Ivana Broza.Pokušaj studiranja na Vojnomu veterinarskom fakultetu u Beču svršio je neuspjehom, izgubio je stipendiju zbog nepoloženog kolokvija.
Godine 1893. odlazi u vojsku, ali slijedeće 1894. dezertira, pa iz Hrvatske tj. Austrije bjeźi u Srbiju, najprije u Šabac, a zatim u Beograd. Kako sam navodi, u Beogradu je tokom slijedeće tri godine i nekoliko mjeseci “čelist, pa novinar, literat”. U januaru 1898. godine odlazi preko Beča i Münchena u Ženevu, a odatle 1899. u Pariz, u kojemu će ostati punih pet godina i za vrijeme toga boravka napisati najznačajniji dio svoje proze. Godine 1904. opet je u Beogradu, da bi – još uvijek kao vojni bjegunac – u četiri navrata potajno dolazio u Zagreb tokom 1905, 1906. i 1907. godine. Konačno, 1908, poslije trinaestogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, pomilovan je i definitivno se vraća u Zagreb.
Veliki inovator
Njegov pripovjedački opus možemo podijeliti na dva dijela: tematika zagrebačko-zagorske sredine sa stvarnim likovima koje je sreo u životu i novela bizarnog karaktera s dominacijom likova individualnog karaktera (utjecaj E. A. Poea i Baudelairea), piše lektira.hr.
Proza mu je obilježena dodirivanjem aktualnih društvenih problema, motivima misterija ljubavi, nokturalnih stanja i atmosfera. Ističe psihološku motivaciju dok sociološku stavlja u drugi plan. U putopisnoj prozi on je bio najveći inovator uvodeći motiv pejzaža kao samostalnu temu i izražavajući pejzažom promišljanja o raznim problemima i emocionalno stanje.
Kao pjesnik javlja se relativno kasno kada se već formirao kao osoba i književnik. Pjesme je pisao pod utjecajem Baudelairea i možemo u njegovoj poeziji naći sinseteziju, profinjeni ritam i izmjenu govorne i pjevne intonacije.
Tragična smrt, zbog greške liječnika
Umro je od karcinoma grla, uslijed pogrešnog liječenja (tretiran je za tumor umjesto za rak), ostavivši iza sebe dvadesetak svezaka sabranih djela tiskanih tek 1973. godine: pripovijedaka, feljtona, putopisa, pjesama, kritika, političkih članaka, polemika, humoreski, satira, epigrama, pisama i bilježnica. Smatra ga se prvim modernim hrvatskim likovnim, glazbenim, književnim, ali i plesnim kritičarem.
Cijeli je život bio izrazito domoljuban, a u politici je bio naklonjen Čistoj stranci prava., tj. izvornom pravaštvu, odnosno starčevićanstvu. Po njegovim riječima: “Stekliš sem bil i stekliš bokibokme bum vumrl”. Ipak, cijenio je i Strossmayera i Starčevića, obojicu ih držeći ocima domovine.
