Miroslav Lilić: Hrvatska televizija je daleko nalošija televizija u Hrvatskoj

Foto: Berislava Picek/ CROPIX

Miroslav Lilić (75) najveća je živuća legenda Hrvatske televizije. Na tadašnjoj Televiziji Zagreb zaposlio se još 1967., bio je poznati novinar i reporter, u sjećanja stanovnika bivše Jugoslavije urezao se kao urednik koji je pročitao vijest o smrti Josipa Broza Tita, a početkom Domovinskog rata kao glavni urednik HTV-a pokrenuo je “Program za slobodu”. Kao dugogodišnji glavni urednik nacionalne televizije bio je na glasu kao veoma radišan, na HTV je dolazio u 7 ujutro, a odlazio u 21 sat, ali ne doma, nego s prijateljima u restoran do sitnih jutarnjih sati, gdje je u razgovorima smišljao ideje koje je idućih dana realizirao u programu.

Jedne od takvih večeri ratne 1991., u restoranu Dragec koji se tada nalazio u podrumu Muzeja za umjetnost i obrt, a jedan od konobara bio je glumac Božidar Alić, pod Lilićevom dirigentskom palicom Tomislav Ivčić dobio je ideju i za klavirom otpjevao i odsvirao pjesmu “Stop the War”. A jednu večer Lilić je oduševljen donio snimku nekog krezubog ratnika koju je to popodne dobio, a idućeg je dana pustio u programu HTV-a. Tako je stvorena najveća pjevačka zvijezda Domovinskog rata – Marko Perković Thompson. Krajem 90-ih Lilić je napustio HTV i bio je jedan od osnivača prve privatne nacionalne televizije, Nove TV. Zatim je bio predsjednik Uprave Croatia Recordsa, pa do umirovljenja savjetnik za program generalnog direktora HTV-a Mirka Galića.

I umirovljeničke dane provodi pred televizijom jer već godinama piše televizijske kritike. Stoga je Lilić vjerojatno najkompetentniji čovjek u Hrvatskoj za analizu programa nacionalnih televizijskih kuća.

Kako danas gledate na televiziju, koja je od 1967. vaš život?

Televizija je već godinama najveći medij jer, za razliku od radija, novina i drugih medija, proizvodi i ima sliku, a slika je bitna jer izričaj o kojem se govori ostavlja mnogo snažniji dojam kada se izgovara u kadru sa slikom. Treba reći da je na samim počecima Televizija Zagreb krenula s emitiranjem unatoč brojnim pritiscima iz Beograda da tako ne bude. Na to moramo biti ponosni, a tu činjenicu jako malo ističemo. Ljudi koji su tada radili i proizvodili program išli su na obuku u Švedsku, u London na BBC, na talijanski RAI. Posebnost je toga vremena i početaka emitiranja što su sve emisije išle uživo. S godinama se program i rad televizije pojačao pa se najprije oformio dramski program, a nešto kasnije i informativni. Televizija je postajala realnost. U najboljim danima Televizije Zagreb, uz zanimljiv informativni program, imali smo dominantan dramski program uz vrhunske, kvalitetne serije koje se i dandanas vrlo rado gledaju. Svega toga nedostaje današnjoj Hrvatskoj televiziji.


Što biste mislili da vam je netko prije 20 godina rekao da će se televizijski program moći gledati preko telefona?

Vjerovao bih u to, apsolutno je normalno bilo očekivati takvo što u doglednoj budućnosti, moglo se očekivati da će se televizija samo širiti i postati nezaobilazan medij.

Kako gledate na današnji tv-program, što biste mijenjali ili pokušali učiniti boljim?

Televizijski program pamti se po dobrim serijama, a toga današnji HTV ima zaista malo. Iako su imali nekoliko dobrih serijala, to nije dovoljno za javni servis. Apsurd je što Nova TV kao komercijalna televizija u ovom trenutku emitira dvije izrazito dobre serije, s domaćom produkcijom i visokom gledanošću. To je, zapravo, jedan neočekivani iskorak koji se ne očekuje od jedne komercijalne televizije. Druga stvar koju treba istaknuti jest dominantnost informativnog programa na televizijama, koji i mora biti na prvome mjestu. Kao što znamo, HRT tu već godinama kaska za onima Nove TV i RTL-a. HTV, ili kako je popularno zovemo javna televizija, ponekad želi, ako ne cenzurirati, onda jedan događaj koji je važan za gledatelje prikazati polovično, a to u današnjem medijskom prostoru ne prolazi jer HRT, naravno, nije sam u medijskom i tv-prostoru, kao što je u vrijeme bivše države bila Televizija Zagreb.

RTL ima vrlo kvalitetan informativni program, njihov RTL Danas s četiri voditelja funkcionira jako dobro, a također kao dobru stvar ističem i njihovu emisiju ‘Potraga’. No ono što je RTL učinilo jako dobrim jest to što su u svoj program doveli Zorana Šprajca, koji se tako snažno nametnuo kao brend i jako tv-lice. On je razlog što se njegov RTL Direkt iščekuje i gleda s velikom pažnjom. Tu moram istaknuti i urednicu Mojmiru Pastorčić, koja također radi izvanredan posao s mnogo zanimljivih priloga iz večeri u večer. I Nova TV sa svojim ‘Provjerenim’ također radi odličan posao, a HRT je nekad odličnu političku emisiju ‘Otvoreno’ potpuno razvodnio sa sadašnja četiri voditelja. Izrazito mi se sviđa i RTL-ova emisija ‘Život na vagi’. To je jedna potresna priča o ljudima koji su došli u probleme zbog prevelike težine i zbog toga ne mogu imati normalan život kao većina drugih. Njihova borba da skinu kilograme vrijedna je pažnje i divljenja, a i upozorenje je svima da vodimo brigu o svome zdravlju. Na HRT-u moram istaknuti emisije Roberta Knjaza koje su zaista sjajne, ali ih emitiraju u potpunom krivom terminu, nedjeljom u 21 sat, kada se na Novoj TV emitira najgledanija tv-emisija uopće, ‘Supertalent’. No, mislim da, unatoč ovim kritikama, možemo biti zadovoljni televizijskom ponudom u Hrvatskoj, jer ako usporedimo naše televizije s onima u zapadnoj Europi i na istoku, onda ćete vidjeti da HRT ima svojih kvalitetnih termina, a da su naše komercijalne televizije napravile izrazito jak i kvalitetan iskorak na tržištu. Za kraj bih istaknuo i N1 televiziju, jer oni su brzi, informativni, stalno su na licu mjesta i oni su ono što treba televizija kao medij: biti prisutan na svakom mjestu i svakom trenutku te donijeti sve važne informacije gledateljima.

Što vam u programu HTV-a najviše smeta?

Uz nedostatak domaćeg dramskog programa, potpuno je pogrešna koncepcija Dnevnika s troje voditelja koji stoje, jer svi smo već vidjeli kako izgledaju njihove noge i modni izričaj, to treba mijenjati. HRT-u kronično nedostaje i zabavnog programa, osim supergledane ‘A-strane’ koju uređuje Marija Nemčić, danas nema nikakve ozbiljne glazbene emisije. Ljudima treba malo zabave i opuštanja jer su bombardirani politikom i ozbiljnim temama. Kritika koju upućujem HTV-u je i da imaju izrazito kvalitetnih ljudi koji ne rade. Tu je izuzetak jedino Marija Nemčić, koja je zaista najbolji autor i koja proizvodi još neke izrazito gledane sadržaje. Jednako tako mogu zamjeriti i Novoj TV i RTL-u nedostatak glazbenih emisija, na tome moraju raditi kako bi im program bio još bolji.

Kako ocjenjujete razvoj Nove TV, čiji ste jedan od pokretača i prvi glavni urednik?

Nova TV je odmah po pokretanju imala dobru startnu poziciju i odmah smo krenuli s izborom kvalitetnih programa i sadržaja koji su donijeli gledanost. Vrlo brzo se razvio i odličan informativni program koji je ostavio svoj posebni pečat. Nova TV je neprimjereno brzo rasla – neprimjereno u pozitivnom smislu, u odnosu na ostale komercijalne televizije. Zaista se vrlo brzim koracima razvila u ovo što je danas, odlična komercijalna televizija.

Kakvi su po vašem mišljenju danas novinarski standardi?

Novinarski standard ja gledam ovako: jedan događaj ili informaciju možete prezentirati tako da bacite nekoliko činjenica i opis tog događaja ili se možete potruditi da jednostavnim kvalitetnim rječnikom kažete što se tu dogodilo i da uzmete izjave važnih sudionika toga događaja. No za to treba vremena, nekoliko sati kvalitetnog rada. U brzini se ponekad ne vodi računa o kvaliteti, a sama informacija nije do kraja izrađena, nije kvalitetna. Gledatelji to itekako znaju prepoznati, iako se možda na prvu ne čini.

Jesu li i u kolikoj mjeri mediji odgovorni za stanje u hrvatskom društvu?

Apsolutno! No najvažnije je da su sve važnije i velike afere otkrili mediji. Mediji su ti koji potiču na rješavanje negativnih stvari u našem društvu na svim poljima. Mediji i novinari otkrili su sve skandale koji su se htjeli sakriti iz ovog ili onog razloga. Mediji pozivaju i prozivaju u pozitivnom smislu ono što ne valja i nije dobro. Mediji su, u stvari, na strani gledatelja i običnog čovjeka, i to je njihova velika moć.

Osjećate li nostalgiju za televizijskim poslom?

Nemam baš nikakve nostalgije, jer imao sam sreću da sam nakon okončanja svoje televizijske karijere otišao u diskografiju, pa sam devet godina bio u Croatia Recordsu koji smo podigli do statusa najjače diskografske kuće. Od 2000., dvije godine bio sam glavni urednik Nove TV, a potom sam se opet vratio na HRT i šest godina bio savjetnik tadašnjega generalnog direktora Mirka Galića te sam dao svoj doprinos u kreiranju programa. Time je moja novinarska karijera i službeno završila. Nemam nikakvu želju za povratkom u televizijske vode. Trenutno me ispunjava zadovoljstvom pisanje tv-kritike za jedan tjednik, a da bih donio svoj tjedni sud o programima naših televizija, moram pred televizijom provesti i po desetak sati dnevno.

Kakve uspomene vežete uz restoran Dragec?

Ja sam 33 godine svaku, ali baš svaku večer provodio u restoranima. U ono vrijeme Zagreb je imao nekoliko sjajnih restorana, uključujući i restoran Dragec na Zelengaju, u vlasništvu moga sumještanima Drage Vukušića, u kojem su se provodile noći i noći u zanimljivom društvu. Bilo je još nekoliko zanimljivih lokacija i mjesta gdje smo provodili večeri i družili se do dugo u noć. U tom je društvu bilo novinara, glazbenika, glumaca, poput Rade Šerbedžije, Jure Kaštelana… Nisu to bila klasična okupljanja na kojima se sjedi, jede i pije, kako bi većina pomislila. Na tim su se druženjima vodili konstruktivni i žučni razgovori, prepirke o aktualnim zbivanjima, razgovaralo se o idejama i planovima televizijskog programa i o tome kako bi sve to trebalo izgledati bolje i kvalitetnije. Danas se takvo nešto teško može zateći.

Na jednom od tih restoranskih druženja, 1991., rodila se ideja o pokretanju “Programa za slobodu”…

U restoranu Hipodrom Marija Nemčić i ja pokrenuli smo ideju o najboljem programu Hrvatske televizije, ‘Programu za slobodu’ na koji sam izrazito ponosan. Televizija Zagreb bila je rasadnik kvalitetnih i fenomenalnih kadrova i svoju su hrabrost i znanje pokazali upravo u tom ‘Programu za slobodu’ i izvještavanju s ratišta. Hrvatska televizija dobila je rat protiv Televizije Srbije u tim, za Hrvatsku najtežim ratnim vremenima. To kako je Hrvatska televizija radila, to kako su ti ljudi išli izvještavati od prvih dana napada na Vukovar i svih drugih ratnih bojišnica, i kako su hrabro izvještavali s prve crte bojišnice zajedno sa svim snimateljima, doista je bilo za svaku pohvalu. Država se tim ljudima nikada nije zahvalila onako kako su zaslužili, jer mnogi koji se danas kite svojim ratnim zaslugama i odličjima to su puno manje zaslužili od novinara, snimatelja i fotoreportera koji su slikom i tonom prenosili kakve se sve strahote u tom trenutku događaju u Hrvatskoj. Jer Domovinski rat i agresija na Hrvatsku zaista je nešto najteže što smo doživjeli. Domovinski rat su, uz hrabre i poštene branitelje, dobili su mediji, novinari, koji su se žrtovali kako bi u svijet prenijeli što se zaista događa u Hrvatskoj i kakvoj smo agresiji izloženi.

Koga biste posebno izdvojili od svojih učenika?

Nikoga posebno ne bih izdvajao. Imao sam sreću da sam surađivao s briljantnom ekipom Informativnog programa. Obrada Kosovca smatram jednim od najvećih profesionalaca. To je čovjek koji zna sliku, čovjek koji zna televiziju. Silvije Hum veliki je erudit, prepun znanja, nastojao je televiziju maksimalno podignuti. Ne smijem zaboraviti ni Vladimira Fučijaša, koji je posebno volio kulturu te je s Obradom Kosovcem, i uz moju suglasnost, pokrenuo legendarni TV kalendar. S tim se ljudima vidim, čujem i razgovaram. Ni u onom, kao ni u ovom vremenu ne televiziji nije bilo lako raditi, uvijek su postojali određeni pritisci i cenzure.

Kako, uz gledanje televizije, provodite umirovljeničke dane i koliko često odlazite u rodni Siverić?

Dane provodim kao pravi umirovljenik, uz to što pratim televizije i pišem kritike, ljeti boravim u Opatiji i Tribunju. U rodnom Siveriću imam imanje koje je već deset godina cijelo ljeto u najmu. Kad god mogu, odem onamo. Ondje se družim sa svojih nekoliko dragih prijatelja, a sve, naravno, uz dobru hranu i piće.

Komentari

loading...
-->