Kada bi zagrebačke ulice mogle pričati, možda bi otkrilo koliko je suza na njima proliveno. Neke od tragedija koje su zadesile našu metropolu ni godinama nakon ne donose mir obiteljima onih kojih više nema, a nerijetko i lede krv u žilama. U danima koji nam dolaze portal Zagreb.info donosi serijal o tragičnim pričama Zagreba.
Prosinac je simbol za Advent i upaljene svijećice koji lagano trepere diljem cijelog grada, ali nije uvijek bilo tako. Tog 7. prosinca 1991. godine padao je snijeg pomiješan s kišom i dok su mnogi Zagrepčanci spokojno sanjali u toplim kućama na Trešnjevci se događao horor.
Imućni zagrebački mesar Mihajlo Zec radio je u mesnici na početku Petrinjske, a poznavao ga je gotovo cijeli grad. Ubijen je kada je pokušao pobjeći iz svoje kuće na Trešnjevci u koju su oko 23 sata upale naoružane osobe, a njegovu suprugu koja je vodila gostionicu na Dolcu i maloljetnu kći ubojice su odvele do planinarskog skloništa doma Adolfovac na Sljemenu te ih tamo pogubili. Pogubili, a zatim i bacili u vreću za smeće.
“Osim što su Aleksandri bile vezane ruke, imala je povez i na očima. Ubojica joj je u glavu ispalio nekoliko metaka, na desnom obrazu imala je dvije rane i još tri u vlasištu iznad desnog uha. I policajci koji su vodili istragu naježili su se dok su slušali kako jedan od ubojica prepričava Aleksandrine riječi: “Ubili ste mi tatu, nemojte mi ubiti i mamu”, napisao je poznati zagrebački kriminalist Branko Lazarević za 24sata.
Nedugo nakon što je policija pronašla tijela, uhićeni su pripadnici Merčepove postrojbe –Munib Suljić, Igor Mikola, Siniša Rimac, Nebojša Hodak i Snežana Živanović od kojih su neki pred istražnim sucem priznali ubojstva, no na suđenju je utvrđeno kako pred istražnim sucem nisu imali odvjetnika, a što su po zakonu za tako teško djelo morali imati, pa su njihovi raniji iskazi “izbačeni”, te su oni oslobođeni.
Aleksandra, Marija i Mihajlo pokopani su u Gornjoj Dragotinji, pokraj Prijedora, rodnom mjestu Mihajla Zeca.
“Zbog površnosti hrvatskog pravosuđa tragedija obitelji Zec nanijela je veliku štetu Hrvatskoj. Taj tragični slučaj medijski je predimenzioniran do te mjere da je u sjeni ostao podatak da je, osim Aleksandre Zec, još preko 400 djece poginulo tijekom velikosrpske agresije, a za što također nikad nitko nije odgovarao”, rečeno je 2016. godine u kalendaru HRT-a. Ova izjava izazvala je pravi skandal, a posebno uvrijeđenima su se pronašli svi oni koji se zalažu za to da malena Aleksandra Zec dobije svoju ulicu ili trg.
Dušan i Gordana, dvoje preživjele djece para Zec, odrastali su u Prijedoru s bakom, a u Zagrebu više ne žive.
