‘ZAGREB JE MOJ GRAD’ Mirjana Rakić otkrila kako je došla na HRT i tamo ostala

Foto: Dino Stanin/PIXSELL

Mirjana Rakić (73), doajenka hrvatskog novinarstva koja je u svojoj bogatoj karijeri susrela i intervjuirala brojne svjetske lidere, u podugačkom tekstu Večernjeg lista otkrila je mnoge zanimljivosti iz svoga privatnog i poslovnog života.

Ova Zagrepčanka koja se samo igrom slučaja rodila u ličkom selu Bunić (rodnom mjestu Rade Šerbedžije), objasnila je kako se sa ovim glumcem nije upoznala te zašto svoje rodno mjesto baš i ne spominje:

“Nisam se upoznala sa Šerbedžijom. Kada kažem da je moja veza s Likom samo turistička, ljudi misle da ne želim priznati da sam iz Like. Ja sam jako ponosna na Liku. Istina, rođena sam u malom mjestu Bunić, na rubu krbavske doline, ali tamo sam bila samo tjedan dana. Naime, moja je mama bila u posjetu prijateljici i eto, dogodilo se. Ostalo je sve Zagreb, ja sam zagrebačko dijete. Nakon rođenja samo sam dva puta bila kod te mamine prijateljice i na Plitvičkim jezerima. To je moja veza s Likom”, kazala je Rakić.

Svoj život u godinama raspada Jugoslavije, Mirjana Rakić opisala je ovako:

“Bilo je šokantno. Nisam vjerovala da se zapravo može ratovati. Da se na ovim našim prostorima ljudi mogu ubijati zbog nekih ideja. Uvijek sam vjerovala da se sve može riješiti za stolom, kao što se na kraju sve i riješi bez obzira na to koliko ljudi poginulo. Ta zaluđenost, nasilje koje je došlo iz Beograda i vjera u tu zaluđenost jednaka je vjeri koju jedan dio Amerike ima u Trumpa, da je to jedina istina. Moram priznati, a svi to i znaju, ja sam srpske nacionalnosti, ali nikada se nisam osjećala nesigurno u Zagrebu. Možda zbog toga što sam radila posao koji sam radila. Nemam ja kamo otići, Zagreb je moj grad. Ovo je moja država i ja nemam kamo. Ono kada su me prozivali, govorili svašta, da sam četnikuša, terorist i govorili mi da idem u Beograd, pitala sam: zašto u Beograd? Pošaljite me u Pakistan ili Afganistan jer tamo su terorist.”

Na HRT-u, odnosno na Televiziji Zagreb, radi od 1970. godine. Kako je došlo do toga, objasnila je: “Tada sam bila apsolventica i krenula sam u školu stranih jezika učiti francuski i španjolski. Mislila sam – tko će me zaposliti s politologijom. Kad bi me pitali što studiram, svi su me pitali koliko jezika govorim – tada se često politologe miješalo s poliglotima. Na francuskom sam upoznala kolegicu koja je radila u tehnici i koja mi je rekla da dođem na razgovor u informativni program. Uskoro sam prošla i audiciju, vrlo ozbiljnu, kakve se više ne rade, i primili su me. Dugo sam bila urednica vijesti, zatim sam radila u unutarnjoj politici, da bih ‘81. prešla u vanjsku. Kasnije sam počela raditi i središnji dnevnik, i kao voditeljica i kao urednica, a onda je došla ‘91. Moram priznati da sam te 1972. kada sam donijela diplome bila primljena tek nakon audicije koja nije bila jednostavna. Moraš tekst čitati u kadru, razvrstavati vijesti itd. U vanjsku politiku ušla sam zahvaljujući kolegi Tomislavu Jakiću koji me predložio i ostala tamo do kraja”, zaključuje.


Komentari