Sve više čitamo kako su mladi anksiozni i depresivni, da traže stručnu pomoć. Iz tih razloga i u želji za pomoći pokrenuta je online platforma „Pukotine“. Djeci i mladima žele pomoći u suočavanju s problemima i dokazati kako nisu sami. Razgovarali smo s inicijatorima, ali i mladim djevojkama čije su kuće stradale u potresu u Petrinji.
Istraživanja pokazuju kako su mladi sve više zabrinuti budućnošću. Potrebna im je podrška. Nju mogu pronaći na online platformi „Pukotine“ koju stvaraju stručnjakinje sa zagrebačkog Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta i udruge “Boli me”. Potporu im daje UNICEF, a sadržaj oblikuju mladi.
“Naš je cilj ponuditi mjesto prepoznavanja za mlade, ponuditi mjesto gdje je uredu biti ranjiv, gdje je uredu progovarati o temama koje nas muče i ponuditi alternativu gdje mladi mogu razgovarati o svojim poteškoćama”, kaže nam Miranda Novak, voditeljica platforme „Pukotine“.
Mladi osjećaju pritisak sa svih strana. Pokušavaju pronaći svoju sreću i uspostaviti ravnotežu između strahova, prijateljstava, uspjeha u obrazovanju, ali i razviti osjećaj vlastitog identiteta
“Malo se bojim budućnosti. Bojim se hoće li je uopće biti i što će ona zapravo biti. Toliko mi je neizvjesno što bi ta budućnost mogla biti da me malo strah”, iskreno govori Tea Harčević, studentica glume. A dušu je otvorila Klara Berdais, studentica novinarstva:
Mene je osobno strah nezadovoljstva sobom i okolinom u kojoj se nalazim i koja utječe na mene direktno ili indirektno i jednostavno te bude strah da ne zapneš u momentu, kaže.
Na „Pukotinama“ mladi otvoreno progovaraju o svojim strahovima, strepnjama i problemima. Žele druge potaknuti da nisu sami i da se svi borimo s istim nedaćama
“Neka naša iskustva sada govore da nije bilo dovoljno podrške za mlade od 15 do 25 godine. Želimo da mladi vide da mogu pronaći zacjeljenje u materijalima koje nudimo i stvaramo”, govori Miranda Novak, voditeljica platforme „Pukotine“, pa nastavlja:
“Svatko od nas ima nekonvencionalni put, jako puno mogućnosti čak i teror izbora, a opet s druge strane dosta smo otuđeni i nepovezani. Mladi se osjećaju usamljeno i ne povezano sami sa sobom i da im jako treba podrška i otvaranje važnih tema. Na oko mladi izgledaju dosta zrelije, a više ganjaju izvanjske stvari, a u biti fali im podrška za dubinu”.
Klari i Tei podrška je zadnjih godinu dana potrebna. Njihov rodni grad – Petrinju, pogodio je snažan potres, a uz studiranje u drugom gradu i odvojenost od najbližih ni malo im nije lako.
“Petrinja izgleda gore nego dan nakon potresa. Svi procesi su užasno spori, pao je adrenalin, pao je osjećaj u tijelu kad si bio punom snagom okupiran pomoći ljudima i onda je bio moment kad si shvatio da se to ne događa meni, a svakodnevica u Petrinji je postala katastrofa. Dojmovi se neće sleći dok se obnova ne napravi, dojmovi će uvijek biti prisutni”, govori Klara.
“Emocije sad tek kreću i sva ta energija koja je utrošena i tek ćemo sad osjetiti koliko smo zapravo energije potrošili”, dodaje.
Zbog svega što su prošle djevojke, znaju kako mlađim generacijama odrastanje uz društvene mreže pruža drugačije mogućnosti za budućnost
“Svijet je dobio krivu sliku sebe. Jednostavno ti više ne znaš ni kako izgledaš. Toliko je postala razlika između toga što plasiraš u javnost i što ti zapravo jesi. Mislim da ni mlada osoba više ni ne zna kako izgleda i što jest i to je potraga za sobom koja je jako otežana”, kaže nam Tea, a nadovezala se i Klara:
“Mislim da tu veliki faktor ima i obrazovanje jer svi smo mi bili u fazi gdje su nam roditelji govorili: ‘Ako nemaš diplomu nemaš ništa, moraš imati diplomu’ i danas onda svjedočimo da to što imamo diplomu ne znači apsolutno ništa. Ljudi počinju shvaćati da je uspjeh nešto individualno i da percepcija da li sam uspjela ili ne je moja, ne mora biti tuđa”.
Često glumimo da smo netko tko nismo da bi zadovoljili neku fiktivnu ideju i tako često izgubimo sebe. Mislim da je to jedna velika opasnost. Puno je bolje biti svoj i imati svoj mali krug od petero ljudi i to je dovoljno za osjećaj povezanosti i sreće, tvrdi Miranda, voditeljica projekta.
Studentice ne žale ni za čim u životu već hrabro koračaju naprijed i vesele se što im novi izazovi donose: “Sve što sam prošla u životu me čini osobom kakvom jesam i iz svega pokušavaš naučiti nešto i izvući bolju stranu, ali da mogu birati naravno da bi birala da se potres nije dogodio da sam nešto napravila ili rekla drugačije, ali mislim da se sve moralo tako dogoditi jer drugačije ne bi bili tu gdje jesmo”.
Hrabrost je prepoznati svoje pukotine i nositi se s njima, govori Tea, profiltrirati što te muči i čega se bojiš i napraviti iz toga nešto mislim da je to hrabrost najveća, a ne ići u glavu s problemom kako bismo to možda prije definirali, zaključila je.
Klara je naučila i zato svima poručuje: “Život je trčanje na neograničeno s preprekama tako da sve što donosi je neka vrsta pukotine”.
