(VIDEO) POKOJNI RELJA BAŠIĆ O STAROM ZAGREBU: ‘Ja sam u svojoj obitelji već peta generacija pravih Zagrepčana’

Foto: Youtube/Screenshot

Znate li tko je glumac koji je odigrao 3766 predstava, snimio 137 što domaćih što inozemnih filmova, potpisao 26 režija, osnovao i trideset godina vodio putujuće kazalište Teatar u gostima i ostao zapamćen kao gospodin Fulir iz ‘najzagrebačkijeg’ domaćeg filma “Tko pjeva zlo ne misli”?

Pitanje je prejednostavno, čak i za tinejdžerski kviz, jer da je odgovor na njega Relja Bašić, znaju baš sve generacije.

Preminuo je u 88. godini života, a mi u nastavku donosimo jedan od rijetko zabilježenih razgovora s legendarnim glumcem koji je prenio Zagrebački momento, kada je imao 82 godine.

“Ne samo da mi fali gluma, fali mi kontakt s kazalištem. Živim na stometarskoj distanci od Gavelle, HNK, Komedije i ZKM-a, a nemam pojma što se u njima događa. Ne poznajem te mlade glumce osim što ih vidim u lošim situacijama, u tim beskrajno tužnim i razočaravajućim sapunicama koje su čisti bijeg glumca u potrazi za honorarom”, započeo je Relja otpuhujući duge dimove cigareta te nastavio:

“S tugom pratim što se događa u mojoj profesiji i šokiran sam onime što čitam. Znate, uvijek su me zvali ‘novinomanom’ jer sam veliki konzument tiska te radijskih i televizijskih informacija. Divim se talentiranim glumcima poput Renea Medvešeka i zgrožen se pitam, primjerice u njegovu slučaju, pa koliko li on mora raditi i za kako kratke repertoarne angažmane?! Mi smo jednu predstavu igrali i po 140 puta, a današnji glumci samo po 15. Kakav gubitak vremena! Odlazak moje generacije, koju je odnijela smrt, iščupala me iz mogućnosti kompariranja i komentiranja onoga što sam cijeli život vrlo predano i ambiciozno radio. To me dovodi u dosta nesređeno i nesretno stanje. Živ sam, čitam, zainteresiran sam, a ne mogu ništa provjeriti. Prije je sve bilo drugačije”.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Marko Tkalčević (@markotkalcevic)

A to prije odnosi se na 60-e, 70-e, pa i 80-e godine prošlog stoljeća, kad je Zagreb zahvaljujući jeftinim terminima snimanja i postojanju Dubrava i Jadran filma mogao primiti svaku vrstu produkcije. U gradu se osjećao dašak holivudskoga glamura, koprodukcije su cvale, a Relji se, uvelike zahvaljujući tečnom govorenju francuskog, njemačkog, talijanskog, engleskog i slovenskog jezika doslovno nudila međunarodna karijera. No ni njemu od početaka nije išlo sve tako glatko. Prvu uspješnu ulogu ostvario je kao đak II. klasične gimnazije kad je u ozbiljnoj Plautovoj predstavi “Menehmi” igrao glavnu ulogu. Tada je u pravom smislu osjetio čar glume. No, Dramsku akademiju nije lako upisao.

“Kao klinac i mladić bio sam potpuno urbana ‘degeneracija’ jer sam ja u svojoj obitelji već peta generacija pravih Zagrepčana. Majka mi je bila diplomirana glazbenica i pedagoginja te osnivačica glazbene škole koja i danas nosi njezino ime, Elly Bašić. Predavala je glazbu i na Kazališnoj akademiji koju je osnovao Branko Gavella. Uvijek sam bio okružen intelektualcima poput Ranka Marinkovića, Bratoljuba Klaića, Borisa Papandopula… To mi je imponiralo, ali je ujedno bilo i hendikep. Naime, od osnutka Akademije ja sam bio peta generacija studenata, ali i prvi Zagrepčanin koji je uspio proći sve prijemne ispite. Smatralo se da se u Zagrebu ne govori dobar štokavski i bio sam smrtno ljubomoran na Vanju Dracha koji je došao iz Slavonije i govorio jezik koji nije imao nikakve seljačke konotacije. Ni on ni Fabijan Šovagović nisu se mučili s tim korektnim hrvatskim kao što sam ja”, ispričao je Relja.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Dor’art (@dorahanzek)

Ipak, uspio je, i to ne samo u tadašnjoj Jugoslaviji. Snimao je s veličinama poput Richarda Chamberlainea, Franca Nera, Petera Ustinova, Emme Thompson… S Marcellom Mastroiannijem 1957. snimio je “Kruh i sol”, svoj prvi film izvan Hrvatske.

Marcello ga je učio igrati kanastu, a mnogo godina poslije, kad je Relja bio u Rimu, Marcello ga je slučajno spazio na Via Venetu, lupio po leđima i viknuo: “Svinjo, u Rimu si, a ne bi se ni javio!” Toliko su bili prisni. No, prijateljstvo s Richardom Burtonom, s kojim je igrao u “Sutjesci”, za njega je imalo posebnu težinu.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Dor’art (@dorahanzek)

Komentari