Donosimo intervjue s poznatim osobama koje nisu rođene u Zagrebu, ali su se upravo u njemu privatno i poslovno ostvarile te ga danas s ponosom zovu – drugim domom. Ostale intervjue pročitajte OVDJE!
Voditeljica Marijana Batinić prava je Splićanka, neposredna, glasna, topla, iskrena i vječno zaljubljena u svoj rodni grad. Ipak, kako je njezina televizijska karijera s godinama rasla, pojavila se potreba za preseljenjem u metropolu, a onda se dogodila ljubav – i to dvostruka.
Poznata Splićanka prvo se zaljubila u Zagreb, a zatim i u Zagrepčanina Mateja Pašalića, s kojim se 2015. godine vjenčala te dobila dvije kćeri, Enu i Rozu. Nedavno se s obitelji iz centra preselila u prekrasan stan okružen zelenilom, započevši tako novo poglavlje u kojem je buku automobila i građevinskih radova zamijenio cvrkut ptica.
U intervjuu za Zagreb.info Marijana se prisjeća svojih prvih zagrebačkih dana, otkriva stvari koje joj u metropoli smetaju te iskreno progovara o vječitoj rastrganosti između Splita u kojem želi ostarjeti i Zagreba koji joj je, kako kaže, ‘dao sve’ i postao drugi dom.
Sjećaš li se prvih dojmova Zagreba? Pretpostavljam da sežu u djetinjstvo.
Zagreb najviše vežem uz srednju školu, bilo je to toliko davno da smo umjesto interneta i mobitela imali ‘pen pals’, odnosno, prijatelje s kojima smo se dopisivali. Moja je eto bila baš iz Zagreba, posjećivale smo jedna drugu, tako da sam tu znala provoditi ljetne dane. Obožavala sam ga oduvijek, a dolasci su postali češći kad smo počeli snimati emisiju ‘Po ure torture’. Uvijek sam se nekako mogla zamisliti u Zagrebu, sve mi je dao, iako sam vezana za Split toliko da i danas prije puta u Dalmaciju govorim da idem ‘doma’.
Gdje si u početku živjela?
Prvo vrijeme provodila sam kod moje drage prijateljice, novinarke Mare Marinović. Zatim me na nekoliko mjeseci udomila prijateljica Martina Milić, a onda sam konačno našla svoj prvi stan. Živjela sam na Malešnici i jako sam voljela taj mirni kvart, ali imao je jednu manu – iz moje tadašnje mladenačke perspektive bio je daleko od centra grada. Jednom kad bih se vratila kući, ne bih više nigdje izlazila, zbog čega mi je društveni život prilično patio.
Tamo sam živjela sve dok nisam upoznala današnjeg supruga Mateja. On mi je, na neki način ‘otvorio oči’ jer je dečko iz centra, cijeli je život živio na Ilici, kod Britanca… Zaljubila sam se u njega i njegov kvart (smijeh)! Tako su počele godine provedene na nekoliko adresa u centru, od Kačićeve, Primorske, Marulićevog trga…
Sjećaš li se tih prvih dana, snalaženja po Zagrebu, novih poznanstava?
Inače se dobro snalazim u prostoru, dosta sam putovala pa imam neku svoju logiku navigiranja u velikim gradovima. Zagreb je vrlo jednostavan, a mogu reći i da se po gradu snalazim bolje nego moj suprug, rođeni Zagrepčanin koji ne zna gdje vozi kad se malo makne iz strogog centra (smijeh). U početku jedino nisam mogla zapamtiti da tramvaj ima prednost na nekim križanjima, to me najviše mučilo u vožnji.
Grad hitno mora postati čišći. Čini mi se da je u Zagrebu prije dvadeset godina bilo puno manje smeća
Koje su najveće sličnosti, a koje razlike tvog rodnog Splita i Zagreba?
Mentalitet je prilično različit. U Zagrebu se više djeluje u rukavicama, kurtoazno, a u Splitu ‘što na umu, to na drumu’. Život u Splitu je dio života okoline, u Zagrebu to nije slučaj. Prvog susjeda samo pozdraviš, ne znaš ništa o njemu. Meni je u prvim danima bilo nevjerojatno da ne mogu pozvoniti nijednom susjedu u zgradi i pitati ga ako mi nešto hitno zatreba.
Sad kad sam se preselila iz centra, ipak je drukčije. Pošto nismo u gradskoj vrevi, djeca su više na ulici, u parku, češće se svi družimo. Za Badnjak smo sa susjedima pili kuhano vino i rakiju, to u Zagrebu nikad prije nisam doživjela, a u Splitu je takav lifestyle uobičajen. Dobrosusjedski odnosi postoje u oba grada, ali u Zagrebu susjedi uglavnom ostaju poznanici.
Različit je i tempo života. Imam osjećaj da u Splitu minute sporije prolaze, što je s jedne strane velika prednost za kvalitetu života, a s druge imam osjećaj da na blagajni u trgovini čekam cijelu vječnost…
Pretpostavljam da se odluka o osnivanju obitelji u Zagrebu nametnula sama po sebi? Ili je i Split igrao neko vrijeme?
Život u Zagrebu mi se nametnuo spontano, neko sam vrijeme živjela na relaciji Split-Zagreb, ali kad sam postala majka, logistički je prezahtjevno bilo toliko putovati. Zato sam sada zimi u Zagrebu, a po završetku škole selimo u Dalmaciju. Ljeti obično radim, ali putujem na televizijski set iz Splita ili sa Šolte.
Sigurno ću u mirovini živjeti u Splitu, moj suprug kaže da neće, eventualno pristaje na Šoltu… Voli on Split, ali kaže da tamo ne bi živio, a ja bome hoću, makar sama pa ćemo se viđati ko dečko i cura (smijeh).
Fali mi jedan dio mog života, mnogobrojna obitelj, prijatelji… Nisam, poput mnogih, u Zagreb došla kao studentica, nego tek s trideset godina. Puno mi je dao, baš ga volim, to je pola mene. Tu sam stvorila dom i nekako se ne mogu zamisliti bez Zagreba.
Koje su ti lokacije u Zagrebu najdraže?
Jako volim Gornji grad, šumu Tuškanac, Medvedgrad, Maksimir, potez od Zrinjevca do Tomislavca… Ali, apsolutni broj jedan mi je Britanac. Britanac svaki dan, nedjeljom, taj dio grada mi je najmiliji.
U Zagrebu se više djeluje u rukavicama, kurtoazno, a u Splitu ‘što na umu, to na drumu’
Proputovala si dosta svijeta, kakav ti se Zagreb čini u odnosu na neke druge metropole?
Nedostaje mu života u odnosu na druge metropole. Počeli smo super s festivalima, adventom, ali treba mu još takvih sadržaja. Projekt Ilica Q’art je sjajan, volim i Baš naš, takvih dobrih priča treba više. Zagrebu trenutno nažalost nedostaje još uličnih festivala koji su u nekim drugim metropolama svakodnevica. Noćni život je poprilično osiromašen, čini mi se da je nekad bilo bolje – ili sam ja ostarila.
Možda je previše miran za jednu metropolu, ali je, s druge strane, odličan za odgajanje djece, po mjeri roditelja. Nedavno sam bila u Londonu, nevjerojatno, ali u centru grada nisam vidjela nijedno dijete, a hodala sam cijeli dan. Nijedan dječji dućan, djeca u centru Londona kao da ne postoje, to me baš iznenadilo.
Što te u Zagrebu najviše živcira? Što misliš da se mora pod hitno promijeniti?
Grad hitno mora postati čišći. Čini mi se da je u Zagrebu prije dvadeset godina bilo puno manje smeća. A tu je i obnova, ne samo ova nakon potresa koja je očito zakazala. Mislim na fasade u centru, tu bi propisi trebali biti rigorozniji. U europskoj metropoli to je nedopustivo. Fasade moraju biti lijepe i sigurne.
Ono što me posebno živcira je pseći izmet po ulicama. Imam psa i ne razumijem kako vlasniku nije strašno ne pokupiti za svojim ljubimcem. Sutra će opet tu proći i sam može naići na minu. I njegov pas također.
Nedavno si se preselila iz centra. Nedostaje li ti? I što je presudilo za novu lokaciju?
Presudili su šuma i jedna mirna obiteljska atmosfera. Oko mene su priroda i zelenilo, a kad izlazim iz zgrade, ne bojim se da će na mene pasti neki crijep ili žbuka. Naravno, sve ima svoje čari, a moja trenutna životna filozofija traži minimalno žamora i maksimalno zelenila!
