Naš dobri i dragi ‘kaj’?
Zagrepčani su poznati kao ljubazni, dragi i pristojni ljudi uvijek spremni pomoći vam. No, uvijek ima iznimaka i osoba koje Zagreb brane dušom i tijelom od stranaca, točnije najviše od “dotepenaca”.
Osim što su im na meti oduvijek Dalmatinci, čini se da poneki građani imaju problem i sa Zagorcima sudeći po primjerima naših čitatelja iz Zagorja.
“Jednom su me Zagrepčani pitali je li me tramvaj u Zagrebu iznenadio i jesam li uopće znala kako izgleda, budući da se mi u Zagorju, citiram, ‘vozimo samo u traktorima i tačkama po makadamu’. Nije čak ni zvučalo kao šala već više sprdnja uz očit podsmijeh jer smo mi očigledno ti koje je ‘odgajala njiva’ i Zagreb je za nas, prema njima, prijelaz ‘iz opanka u cipele’. Volim Zagreb, obožavam ga, obožavam Zagrepčane, ali neki od njih zbilja su nas prikazivali kao neku nižu rasu i gledali nas s visoka“, kaže nam anonimna Zagorka.
“Jedna je djevojka mog prijatelja pitala razumije li me on uopće i je li počeo učiti ‘zagorski’ kako bismo mogli normalno razgovarati. Da prostite, većina ‘dotepenaca’ pismenija je od Zagrepčana. Hrvati danas ne znaju ni hrvatski standardni jezik, a kamoli pojam dijalekata, no dežuraju kada treba napadati druge regije, a ne libe se ismijavati naš govor.
Usput, otkad postoji ‘zagorski’? U samom je Zagrebu kajkavsko narječje raspostranjeno i Zagrepčani su s ponosom govorili ‘kaj’ iako se to danas dosta prorijedilo. Jezično smo bliski jedni drugima i dijelimo istu upitno-odnosnu zamjenicu – kaj, od Zagorja, Podravine, Međimurja, Zagreba, Samobora, iako, naravno, postoje znatne razlike u govoru, stoga takve ‘duhovite’ primjedbe nisu smiješne već apsurdne i glupave“, smatra Dejan.
Zagorci su u Zagrebu i diljem Hrvatske suočeni najčešće s vicevima o Zagorcima koji uključuju – alkohol – pa su tako neke Zagrepčane nazivali i “hodajućim kletima”.
“Budući da sam iz Zagorja, nekoliko su me puta pitali nosim li u ruksaku bocu vina kako bih bila ‘taman’ i kako bih mogla izdržati dan. Stare fore o Zagorcima kao vječitim pijancima koji se ne odvajaju od svojih kleti. Simpatično je kada se šale jer i mi to prihvaćamo, ali često ljudi, ne samo iz Zagreba, već iz cijele Hrvatske, znaju biti zlonamjerni i prikazivati nas kao obične, neuke seljake koji su odrasli na kravama i ovcama. Nerijetko se sprdaju i s našim dijalektom i načinom govora. Moja poruka njima? Bolje seljaci nego seljačine“, zaključuje Silvija.
Naši sugovornici ponovno su napomenuli da obožavaju Zagreb i Zagrepčane, ali s određenim su iznimkama imali nelagodne i neugodne situacije za koje se, kako su istakli, nadaju da se neće ponoviti ili nastaviti, bilo da su u pitanju Zagorci, Dalmatinci ili netko drugi.
“Vjerujemo da Zagrepčani žele braniti svoje, ali ne shvaćam tko ih uopće napada. Volite i poštujte svoje, mi ćemo voljeti i poštivati naše, tim više što je hrvatska jezična povijest itekako bogata i treba je njegovati“, zaključuje Silvija.
