‘Prvi put osjećam da sam iskreno voljena’: Ivana Mišerić progovorila o ‘svom čovjeku’ i ljubavi u tridesetima

Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Ivana Mišerić prepoznatljivo je lice koje nam se smiješi s malih ekrana, naslovnica i plakata. Jedino je više od lica omiljene Velikogoričanke poznat njezin glas, kojeg slušatelji Otvorenog radija dugi niz godina puštaju u svoje dnevne boravke, kancelarije, automobile. Ivana sa svojim odanim auditorijem prolazi aktualne teme, informira ih, nerijetko bude rame za plakanje i razlog za smijeh. Za Zagreb.info otkrila je što ju motivira u poslu, kako se najradije opušta, a progovorila je i o ljubavi.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ivana Miseric (@ivana_miseric)

Već ste godinama na Otvorenom radiju, što vas pokreće svaki dan kada idete na posao?

Na Otvorenom sam osam godina, a sve zajedno na radiju 14. Otvoreni je moja sigurna zona, moja jutarnja kava s prijateljima, pretresanje aktualnosti ali i moj bijeg od stvarnosti koji nam je svima ponekad potreban. Moram biti iskrena, nakon toliko godina dizanja u 4:30, ponekad stvarno pomislim “ustati ili odustati”, ali onoga trena kada uđem u studio moj dan je počeo na najbolji mogući i jedini ispravan način za mene. Male stvari ti pokažu zašto je radio lijep; pokreće me energija dvosmjerne komunikacije, instant vraćanje na sve što kažeš, toplina i brzina. Nekome uljepšaš dan komentarom, nekoga potakneš da se otvori, ljudi žive s nama, imaju osjećaj pripadnosti. Tako i ja, pripadam tu. Radio ima svoju moć, čar i magiju. A o velikim stvarima da ne pričam, imali smo puno teških situacija gdje se u sat vremena skupi dobar dio Hrvatske jer želi pomoći. To se ne može opisati. Zato volim radio. Lijepo je sve, a najljepše je kada se osjeti razlika.

Koliko je radio postao dio vašeg života? Koliko su to postali slušatelji? Jeste li se sprijateljila s nekim od slušatelja?

Radio je postao neodvojiv dio moga života, već dugo ga ne gledam kao posao, to je sad dio
mog karaktera, stava, emocija. Svako jutro je izazov. Četiri sata live programa s ljudima, trebaš biti brz, svjež, držati pažnju i dijalog. Uvijek sam gledala na ovo kao jednu ekstenziju sebe gdje mi je glavni zadatak biti normalna, ogoliti se koliko treba da ti ljudi počnu vjerovati i vraćati to povjerenje neposrednom komunikacijom. Sve je u tome kako održavaš vezu s ljudima koji pale radio. Radio su ljudi, svi mi i naše životne priče, fešte, smijeh i katastrofe, zato mi je sada u ovo specifično vrijeme pandemije najjače došla do izražaja svrha ovoga što radimo godinama, sada hiperosjetim koja nam je uloga. Biti koristan zajednici, biti umrežen s ljudima, držati optimizam, biti od pomoći.

Svako jutro se uvjerim – kako daješ, tako i dobivaš natrag, nije to neka kutija i neki tamo ljudi, to je živi organizam. Najveći izazov je širiti publiku i dobiti povjerenje čim većeg broja ljudi. Otvoreni to radi najuspješnije u državi, s ponosom kažem i osjećam privilegiju što nas ljudi puštaju kod sebe. Kako ide ona : “What gets you there, doesn’t keep you on top.” I zato stalno preispituješ što slušatelj želi i promatraš kako nam se život stalno mijenja. Emocija prije svega, radije ću dati eter nekom zanimljivom problemu ili stvarnoj priči, nego vijestima koje se žvaču danima. Slušatelji i mi smo simbioza, jedno bez drugog sigurno možemo, ali tek zajedno funkcioniramo kao potpuni organizam, stvarno ne lažem kad kažem da smo postali prijatelji. Čudno je to, ali neke od slušatelje više čujem i osjetim na dnevnoj bazi nego neke od svojih “stvarnih” prijatelja, što bi značilo da imam jedan lijepi krug dobrih poznanika s kojima s vremena na vrijeme popijem kavu ili odem na večeru. Prekul.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ivana Miseric (@ivana_miseric)

Ispričajte nam neku anegdotu s posla?

Joj anegdota je barem jedna u danu. Stvarno je bilo svega, čaroban je taj live program – od
padanja u nesvijest (doslovno), nekontroliranog smijanja, neugodnih slušatelja (koje u live
razgovoru ne možeš kontrolirati), pa čak do suspenzije jer sam svojom izjavom jednom moćniku stala na rep. Ne znam zanima li ljude u tom mjeri da napišem knjigu, ali sigurno bih imala barem lagano štivo za plažu. Ostao mi je u jako lijepom sjećanju jedan mladi gospodin koji je sjeo na motor ujutro i zapičio iz Pule za Zagreb s tortom, jer volimo slatko…pa fenomenalna gesta!

Postoji li još trema?

Ne mogu reći da je to više trema, nego uzbuđenje i odgovornost prema slušateljima, kolegama, sponzorima i samoj sebi. Mislim da je trema dobra stvar ako te pokreće, ali nikad više ne bih voljela osjetiti tremu iz svojih početaka – onu koja paralizira. Iskustvo i dobra priprema ubijaju tremu. Za iskustvo treba vremena, a za ovo drugo volja i trud. Eto, možda usputni savjet kolegama na početku. A kada nestane uzbuđenja i magije, onda je vrijeme za pokret dalje.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ivana Miseric (@ivana_miseric)

 Što biste radili da niste na radiju?

Teško pitanje, ponekad mi se čini da još uvijek nisam našla konkretan posao. Kao da se još
uvijek igram. Volim oku ugodne stvari i mislim da sam malo “pomaknuta”. Sigurno nešto
kreativno. Mislim da imam tu neku umjetničku crtu u sebi, ili si barem tako tepam. Volim crtati, pjevati, glumiti, stvarati… 🙂 ….ali nekako mislim da ću karijeru završiti na radiju.

Kako se opuštate od posla?  Planine, sport, masaže, spa? Kino? Serije? Što trenutno gledate?

Ne putujem previše, nisam pretjerani ljubitelj tretmana, a bome ni planinarenja. Dani mi znaju biti jako dugi, trčim s jedne strane na drugu i ponekad mi nedostaje barem pet dodanih sati – za spavanje! Najbolji način opuštanja za mene je krevet, Netflix, šetnja s mojom Fridicom i knjiga kada imam koncentracije. Obožavam ne raditi ništa, kao i svi vjerojatno, jer si to danas rijetko tko može priuštiti.

Putovanja? Tko vam je najdraži suputnik na putovanjiima? Biste li se odvažili 
otputovati negdje sami?

Za mene je putovanje čim promijenim županiju. 🙂 Na većinu putovanja vodim psa, pa
slobodno mogu reći da je Frida moja najdraža cimerica, ne prigovara puno, oduševljena je svakom lokacijom koju odaberem i svi su odmah bolje raspoloženi kada ju vide.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ivana Miseric (@ivana_miseric)

Što ima novog na ljubavnom planu?

Novosti….rekla sam već da imam svog čovjeka. Ne znam što vas zanima. Zajedno
idemo kroz život s nekom divnom lakoćom i zrcalimo se na tom našem putu. Tako
sam sretna što smo se pronašli. Po prvi put osjećam da sam iskreno voljena i da me
ljubav vodi.

Postoji li razlika između zaljubljivanja u 20. i 30. godinama? Jeste li s 36. godina
naučili što želite, a što ne želite kod muškarca? Jesmo li kao stariji više zahtjeniji?
Prije vidimo mane i vrline? Više cijenimo svoj mir? Koliko ljubav može postati zrelija i ‘pametnija’?

Kroz neko sazrijevanje i odnose s ljudima stvaraš svoju sliku ljubavi i očekivanja od partnera. Ni sama nisam znala kakva je to točno vizija, vodiš se osjećajem, nema priručnika za to i vjeruješ da postoji taj netko, negdje, s kim se zrcališ. Vjerujem u sudbinu, energiju i prvi dojam, oduvijek sam tako razmišljala i prije 15 godina, nema razlike danas…samo te iskustvo i život koji se događa mijenjaju i dovode do ljudi koji dijele istu viziju ljubavi. Danas mi je jako bitno da idem naprijed s osobom koja ima sve. Moramo biti vraški dobar tim, najbolji prijatelji, ljubavnici, prihvaćati se i rasti zajedno. Sa ovih 36. godina puno bolje poznajem i osjećam sebe, znam koje su mi granice, od kuda neke emocije dolaze što su bitni temelji za kvalitetan odnos i dobru komunikaciju. Zahtjevna sam kao partner u pozitivnom smislu, ali zato i puno dajem. Ljubav je moja valuta. Koliko ljubav može biti ‘pametnija’ smatram da nema veze s godinama, neka ostane zdrava i iskrena, a čim manje kalkulativna i usiljena, tek toliko promišljena da znamo da se uvijek trebamo truditi jedno oko drugoga. Godine ne bi smjele ugušiti strast i zaigranost, samo dati sigurnost u sebe i razumijevanje koje omogućava lakši put prema sreći.

Toliko se brzo živi, s malo koncentracije, da je lakše pobjeći iz odnosa i zamijeniti ga novim,
boljim, gorim…kako god, samo da se ne popravljaju stvari jer to crpi energiju. Ne znam je li kod mene to dobra ili loša strana ali sam vojnik ljubavi, ‘poginut’ ću za bolje sutra u odnosu i idem do kraja. Volim pametnije; mislim pod time da nema nepotrebnih gluposti, nerviranja i nadmudrivanja s egom. Često previše potenciramo dramu u svojoj glavi, nekada treba samo pustiti misli i sve bude dobro, to mi je postalo pravilo koje spašava zdrav razum. Vrijedi za sva polja djelovanja, ne samo ljubavne odnose.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ivana Miseric (@ivana_miseric)

 

 

Komentari