PRIČA HERCEGOVKE KOJU MORATE PROČITATI (možda ih onda i shvatite): ‘Nije lako biti dotepenec u velikom gradu…’

flickr.com

Je*en ti da ti je*en i torbu i patent, proklinjala je Vesna dok je u svoj kofer bezuspješno pokušala natrpati posljednju košuru iz svojega studentskog ormara…

Dok je Vesna trpala košulju u torbu, skačući sa svih strana po svojoj prtljagi zatvarač na torbi, uporno joj je zadavao probleme. Gunđala je ova mlada dama, znajući da je zadnju lipu koju je imala, a koju joj je ćaća iz Hercegovine spremio potrošila na noćni izlazak s prijateljicama iz doma. No, spremati se mora jer kucnuo je onaj čas kada dotepenci krenu put svojim domova, ostavljajući voljeni Zagreb onima koji su se tu na asfaltu rodili…

A spremanje ko spremanje nije nimalo ugodno, osobito kada sa sobom moraš ponijeti sve što si donio. U maloj torbi, koja ionako nije tvoja već si je eto posudio nekad negdi od nekog susjeda. Ma nisi je čak ni posudio ti, već je mater prošla kroz selo i nabavila od neke najbliže joj prijateljice s kojoj inače na lokalnom zidiću izmjenjuje tračeve.

Isti taj lokalni zidić čeka našu Vesnu i njezine uspjehe iz metropole. Pa je tako Vesna u svoju torbu spremila i studentski indeks. Neće ga vaditi kada dođe kući, reći će osta joj u referadi zbog neke drske babe. No, znade Vesna duboko u sebi da problem nije u babi već u rupama koje se nalaze pored ispisanih ispita koje je kroz godinu valjalo položiti. Zaredali se jebiga padovi jer život u velikoj metropoli sa sobom nosi izlaske, šopinge, ručkove i večere i sve ono što odvlači pažnju od učenja svakom prosječnom mladom biću.

Osobito onome biću kojemu je do jučer glavna zabava bilo baš ono malo selo, i zidić s kojega ga je mater gurajući mu pare omotane gumicom, gurnula u svijet. Vrtili su se ti filmovi po Vesninoj glavi, a onda se sjetila da za sve one koji su je u svijet poslali ima poneki poklon. Jer srce je puno kada se vraćaš kući, koliko god te Zagreb prigrlio i koliko god preferirao te čari velikog grada, koji je eto i nju mladu zaveo.

Bratu je Vesna ponila najlipši Dinamov dres koji je našla. Ta bogareti ona ipak dolazi iz metropole, pa nek’ se braco diči po selu. Ok, Vesna je na bratu malo ušparala pa je dres kupila na obližnjem joj placu. Al koda brat za to mora znati. Poklon je iz srca i ne treba mu gledati u zube, ili ti ga u ovom slučaju u marku. Ponila je Vesna i materi zagrebački suvenir. Recept za štrukle kojega je nabavila od jedne prave izvorne zagrebačke, a tu su i paprenjaci i lipa haljinica duga, koju je upikla u obližnjem butiku.

Hercegovci vole Alex Dojčinović

Spremila je Vesna u svoju studentsku torbu i sve što je nakupovala u menzi pa tako u svoju Hercegovinu koja obiluje delicijama nosi pašteta i šrot čokoladica. A tu je i komad purice, da u njezinu kraju probaju tuku. Ćaća će je valjda već nekako znati ispeći, ta vodio je on i veće bitke okrećući janje na ražnju. U malu studentsku torbu puknuta cifa sta je i poklon za sestru koja tek treba doći u veliki grad, nju pak čeka fina haljina koju je potpisala renomirana dizajnerica znana najviše u hercegovačkom kraju Aleksandra Dojčinović.

Puno je para naša Vesna ulupala u tu sestrinu haljinicu, proklinjući taj mjesec dizajnere. Štucala je tih dana i sestra i Aleksandra, dok je ona nesretno mazala na kruh zeru margarina, znajući da je to sve samo ne zdravo. Jer Vesna je navikla na okus masti koja se sočno rastapa na domaćem babinom kruhu. I za babu Vesna ima poklon, jer ona je ta koja joj uvijek u njedra gurne koji euro od njemačke mirovine. A voljenoj babi kupila je pravi moderan štap, kakav nose moderne zagrebačke bakice. I kada je sve tako iznizala i spakovala, spozna da joj je duša u isto vrijeme velika i mala.

Vraća se zna kući, odlazi iz grada koji ju je primio. Sa sobom u isto vrijeme nosi i tako puno, i tako malo. Znajući da će se opet vratiti, da je njezin grad čeka, a da sve njegove čari i prilike nije do kraja iskoristila. Jer nije bilo dovoljno para ni da kupi bratu orginal dres, a ćaći cijelu tuku.

Nije lako biti dotepenec u velikom gradu.. ali lijepo je znati da te čeka onaj isti zid, dok istodobno zaključavaš vrata studentske sobice u koju ćeš se već s prvim danima jeseni opet vratiti krpajući rupu na čizmi..

Jer za drugu opet nije bilo para i tako u krug…

>>> LAURIN INBOX: Kako su mi DVA MAMIĆA I JEDNA CRTA UKRALI LJETO


Komentari