Okolina je s*ebana, a Zagrepčanke i Zagrepčani ružni

FOTO: Pixabay

U društvu profitira od vašeg manjka samopouzdanja, voljeti li se, ljubav prema sebi je pobunjenički čin

Svi smo ružni. Ti, ja, tvoja prijateljica, tvoj brat… svi. Zašto smo ružni? Zato što je tako odlučilo društvo i zato što će nas upravo to i sjebati do temelja.

U nekoj uvrnutoj i naprosto ingenioznoj dimenziji, koja je korijen pustila i u našem društvu, pojavio se Zakon o ljepoti, negdje u tamnom dijelu mozga, gdje su se počele dijeliti lekcije o mjerilima ljepote. Ne znam kako se za to kvalificirati i kada je moral postao tek pojam u rječniku, čija teorija nikako ne ide s praksom.

Dolina rumenila i pudera, lica poput nevjerojatnih fasada kuće, skrivanje istinske ljepote iza brda šminke i odjeće zbog čije cijene danima nećemo jesti, skupine klonova koji se više ničim ne mogu ni izdvojiti nasred ulice, mali ekrani i internet pun ljudi koji uvijek odlično izgledaju, vrhunski obučeni, a u novo doba i svučeni. Ne, nije riječ o nečijem osobnom izričaju već pukom kopiranju i pretakanju iz šupljeg u prazno, konstantnog recikliranja, sve više fešn, pešn i kojekakvih bloggera i influencera koji su tam postali uzor… zato što su lijepi i imaju smisla za modu? Uistinu nešto što će promijeniti povijest društva i biti zapisano u brojnim knjigama.

Može li išta danas i prevladati sve predrasude jednog konvencijama zaglupljenog društva?

Ego, razni kompleksi, samopouzdanja, zavist… ili pak čista ljudska glupost? Karakter je odavno prestao biti odraz ljepote, a društvo danas formira pomno osmišljenu propagandu takozvane ljepote, koncepcije koja se sve više utječe i na najmlađe.

wikipedia
wikipedia

Samopouzdanje kao hendikep?

Društvo je samopouzdanje pretvorilo u hendikep od kojeg zarađuje jer će osoba niskog samopouzdanja poželjeti biti biti dio krda, a pritom izgubiti vlastiti identitet, osobnost koja čini ljepotu te osobe uz njezine druge kvalitete. Stvaraju se kompleksi iz kojih nitko od nas nema dobiti jer nas na kraju dana čeka ista borba; prelazimo iz toga da želimo biti lijepi radi sebe jer volimo izraziti određene fizičke karakteristike do toga da to odlučimo raditi zbog i radi drugih. Zašto ovisimo o umjetno stvorenim potrebama prema kojima smo puni nepravilnosti; nesavršeni ljudi kojima treba popravak?! Zašto smo postali marionete u medijskom kazalištu punom taštine?

Jedna kolegica godinama je bolovala od anoreksije i tek se nedavno počela zbilja oporavljati, druga kolegica bolovala je od bulimije i naglo smršavila zbog tadašnjih “viška kilograma”, a tada je dobila veliku potporu ljudi koji su se divili njezinom novom statusu i govorili joj da se tog drži jer je takva najljepša. Nije prije toga bila pretila, ali sve što ne liči na hodajuću vješalicu očito se smatra debelim. To što je ona provodila sate u wc-u s prstima u ustima, to što su joj želudac i zubi propali očito nije bilo bitno, sve dok je mršava i dok joj se drugi dive. Očito prijatelje dobivamo dobrim izgledom, bolje će vas prigrliti u baršunastoj haljini nego u bakinoj vesti.

Okolina je sjebana, a kao društvo bolujemo od kolektivne autoimune bolesti, sami stvaramo ono što nas na kraju počinje malo po malo gristi, tihe ubojice koje smo stvorili u svojoj podsvijesti i od kojih više ne možemo pobjeći. Konstantne analize i frustracije, zatim promjene izgleda koje jesu opcionalne, no sve više postaju poželjne, što opet vodi do konformiranja uvezenom idealu ljepote, koji su pak doveli do zapadnjačkih standarda ljepote i fenomena globalizacije missica.

Jedini svijet koji ostaje i koji je trajan jest onaj u nama. Svijet vani je hladan, okrutan (zvučim patetično, oprostit ćete mi) i pun spletki, kritika, koristi svoju nestvarnu nadmoć i baca nas i ispod dna bunara. Promijenite svijet unutar sebe, shvatite koliko vrijedite i kako je vaš veliki nos ono što vas određuje, kao i vaše pjegice ili kovrčava kosa koju (pre)često peglate/ravnate, široka ramena, “višak” kilograma, naočale (4 oka bolje vide!), neravni zubi, asimetričnost, vaš naglasak ili govor [ako ćete kritike, suptilne ili manje suptilne, na isto primiti, slijedi upit: gdje rasteš i tko te zalijeva?!].

snijeg cura

“Pravila ljepote”

Možete me napadati, dapače, slobodno, ali ne želim da ljudi iz ugode doma sa strahom izlaze u vanjski svijet koji se zatim pretvara u neugodu i nelagodu, dok bismo, naprotiv, trebali biti slobodni, sretni, a ne pogođeni nepisanim pravilima kako bi nam obrve trebale biti počupane ili kako ne bismo trebali nositi nešto što je nama najudobnije jer je netko-tamo tako odredio, pa da se radilo i o pidžami. A postoji prekul pidžama koje sigurno želite pokazati svijetu. Sigurno. Sve oko nas je naša osobna, subjektivna percepcija stvarnost. Ne postoji objektivna stvarnost, a u društvu s ovakvim pravilima sve postaje još više lažno.

I sama sam godinama ravnala kovrčavu kosu, htjela maknuti madeže iznad usana nad kojima su mnogi čak i zavidjeli, izravnati potpuno zdrave i bijele zube koje ne trebaju aparatić (sama ideja je izazvala podsmijeh mog zubara) i dodatno smršaviti sa svoje 54 kile i 164 centimetara. Sve zato što sam gledala što se danas smatra lijepim, koja su to nepisana pravila i hoću li od strane društva biti bolje prihvaćena. U srednjoj školi bilo me briga, s ponosom sam nosila “Mesićeve obrve”, široku, crnu odjeću, potrgane traperice i starke. Bio je to izraz moje osobnosti, ono u čemu sam se najbolje osjećala i nisam se osvrtala na komentare. I znate što? Tada sam bila najbolje prihvaćena i tada sam znala tko sam. Sada su i mene uhvatili kompleksi i razmišljanje o drastičnim promjenama, ali ionako sam sva “u rikverc” pa je očito pubertet došao prilično kasno. Ali staneš na loptu i malo bolje sagledaš svijet oko sebe, osjetiš površnost koja se svalila u umove tolikih ljudi i koliko nas je to sve skupa sjebalo do temelja.

www.pexels.com
www.pexels.com

‘Mozak je nemoguće našminkati’

Svaka osoba voli brinuti o sebi i svom izgledu, i muškarci i žene, ali kada to pređe granice koje uništavaju nečiju osobnost i nečiju autentičnost, tada smo dotakli dno dna i ne znamo više odgovoriti na pitanje tk smo. Budite iznenađenje sa šminkom, ne bez nje. Osoba koja će se jutrom buditi kraj vas, biti vaš životni partner i prijatelj neće biti “osoba lijepa prema takozvanim standardima ljepote” i nešto što ćete koristiti kao ukras i za pokazivanje, već karakter i kvalitete te osobe jer …mozak je nemoguće našminkati. Kada i gdje se dogodio preokret u kojem smo postali toliko zatucano, tašto i površno društvo koje svoje okruženje bira prema fizičkom izgledu, a pritom sve ostale prema istom osuđuje, kategorizira i ponižava? Naravno, pritom ne mislim da je to zlo (ako sam slučajno ostavila takav dojam), i sama ju koristim, no nemojte dopustiti da vas obuzme (i oduzme) manjak samopouzdanja zbog straha od osude društva i kako će ono na vas gledati. Bolje da ste u nečemu sami nego da ste okruženi ljudima koji će u vama stvoriti dugotrajan psihički poremećaj.

Dopustite si slobodu, zašto je to što je moderno nešto što nužno morate nositi? Obucite bakin fertun i idite na zabavu! Budite Vi jer će vas tek tad primijetiti u gomili, a ne ako ste dio, a ne ako ste dio tužnog, ukočenog, taštog i kloniranog krda kodirane ljepote. Njihov život je pomno isceniran, obična glua bez spontanosti, samo kako bi osjetili da su prihvaćeni od strane nebitnih ljudi i tako pokušali održati lažno samopouzdanje u kojem kao oružje koriste razne komentare koji, nakon što su izrečeni, shvatite da vrijeđaju vašu inteligenciju. Društvo će vas pratiti u vašem sjaju, no pred kim vi možete biti vi kada ostaje samo sjena usred apsurda moderne kulture?

Žao mi je što, kako društvo to kaže, dio nas ne spada u skupinu ljudi klasične ljepote, no još više mi je žao što osobe s druge strane ne spadaju u skupinu ljudi klasične inteligencije.

Zagrepčani i Zagrepčanke su prekrasni. Svaka osoba je prekrasna. Postajemo ružni onda kada pokušavamo biti lijepi zbog drugih. Ako vas vole zato što ste lijepi, ugledni i “pravilni”, onda žali Bože takve ljubavi.

>>> Pustolovine jedne ‘dotepenke’: Kako sam otkrila Gajevu, ZET, koga policajci mrze i ostale noćne zagrebačke ljepote

>>> Od Sidra do Neca: Najmračnijim putevima Zagreba


Komentari