Povremeno je potrebno oprati “šajbu”, promijenit šihtu te ošmirglati dijamant.
Još od davnina kava je bila pokretač jednih od značajnijih povijesno revolucijskih događaja. Rado se prisjećam proljetnih jutara u kojima sam ispijao kavicu i promatrao prpošne djevojke s lepršavim haljinicama koje “tradicionalno” obiđu zagrebački Glavni kolodvor kao dio rute visokih potpetica. Njihova ljepota ispirala je duh na tisuće i milijune načina. Nekadašnja špreha, sadašnja spika, bila je poprilično aktualna među raznovrsnim ljepoticama i ljepotanima, a generacijom domoroca interneta kako ih sociolozi nazivaju, ponestaje tog grifa.
U pozadini svira radio dok kroz izvedbu Tram 11 čujem: “…znaj da šaraju sa stilom, nikad to ne rade glasno.“. Hibrid crnke sjedi na drvenoj klupici okrenutoj prema Tomislavcu. Diskretno je promatram da me ne skuži. Gracioznog pokreta zapalila je pljugu te nestrpljivo lupkala dugim nogama. Osvrće se oko sebe poput taubeka kaj se šepiri na špici. Osvrnem glavu na drugu stranu i po pokretnim stepenicama kod Importannea se osjetila karizma pravog, istinskog šprehera.
Markantan frajer “plave krvi” ponosnog šarma koji bi čak nonšalantno osvojio mnogobrojne podatne frajle koje ga odmjeravaju. Bez imalo ustručavanja uočava magičnu klupicu s ‘komadom’ te kreće prema njoj. Kopirano usklađenim pokretima oboje skidaju cvike i fiksiraju se pogledom. Ustala je. Tek koji korak su udaljeni jedan od drugog. Ona ga grli oko širokih ramena dok joj istovremeno fakin nježno postavlja svoje dlanove oko struka te “baca” slatke riječi poput pročitanih liberbrifova i pada njihovo barenje. Opet obraćam pažnju na radio u pozadini: “Ulazim u teren, zabijam dva gola…”.
Naravno uvijek je bilo i uvijek će bit’ đanera, drukera, dripaca, cugera, flundri…ali dokle god je Zagreba bit’ će i šprehe! Špreha nije nešto kaj se nauči, špreha se ne može odglumiti. Feš šprehanje je način života. Uvijek je gušt prisjetiti se tih kavica. Povremeno je potrebno oprati “šajbu”, promijenit šihtu te ošmirglati dijamant.